Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

SRPSKA LAŽ DA JE "RAŠKA" BILA NAVODNO PRVA"SRPSKA" DRŽAVA :

 

Kao što podsjeća i povjesničar Konstantin Porfirogenet, Hrvati su nakon svoga dolaska na jug 626. godine naselili Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, zauzevši cijeli teritorij duž Jadrana, od Istre na sjeverozapadu do Valone na jugu današnje države Albanije. Ovi predjeli su podijeljeni na Duvanjskom saboru 753. godine na autonomne državne cjeline : Bijela ili Zapadna Hrvatska prostire se od Raše u Istri do rijeke Cetine u Dalmaciji i Crvena ili Južna Hrvatska koja ide od rijeke Cetine do Valone i do planine Himara u suvremenoj Albaniji. Crvena Hrvatska bila je podijeljena na saboru u Duvnu na autonomne pokrajine : Neretvu, Zahumlje, Travuniju, Duklju i Ilirik. Ove pokrajine su bile politički sjedinjene više ili manje uzajamno isprepletene i sve su priznavale primat i suverenitet hrvatskoga kneza, kasnije i kralja Bijele Hrvatske kao svoga vrhovnoga gospodara. Prema sposobnostima lokalnih vladara i utjecaju vanjskih čimbenika, neke od pobrojanih pokrajina su dolazile do prigode iskazati svoju autonomiju na otvoreniji način.

Koncem osmoga stoljeća Neretvanska pokrajina razvila se u jaku pomorsku silu koja je tijekom devetoga i desetoga stoljeća vodila u nekoliko navrata pomorske bitke s Venecijom i nakon pobjeda u borbama s Venecijancima primorala ih da plaćaju godišnji izdatak za slobodni prolaz kroz Jadran. U ratu sa Bizantom od 806 – 817. Hrvatska je izgubila trajno pokrajinu Ilirik ( današnju Albaniju), gdje se u najranija vremena nalazila najudaljenija južna granica Hrvatske uspostavljena na rijeci Drimu u suvremenoj Albaniji. Zahumlje je doživjelo procvat posebno u prvoj četvrtini desetoga stoljeća. Njegov knez Mihailo Vuševukčić, pobočnik kralja Tomislava, bio je najistaknutiji hrvatski vladar u toj hrvatskoj pokrajini. Početkom posljednje polovice desetoga stoljeća Duklja je preuzela političko liderstvo u sklopu Crvene Hrvatske. Bila je smještena duž obale od Kotora do rijeke Drima u današnjoj Albaniji. Tamo je u začetku bio uspon lokalne dinastije, čiji se vođa zvanično nazivao banom ili knezom, ali narod ga je zvao prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član izvorne dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom početkom posljednje četvrtine desetoga stoljeća. Vidjevši da je Stjepan Držislav, apsolutni gospodar cijele Hrvatske zaključio mir i ugovor o nenapadanju sa bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo napao je i pokorio Crvenu Hrvatsku na prijelazu iz 990. u 991. godinu, zarobiou borbi dukljanskoga kneza Vladimira i odveo ga u zarobljeništvo. Nedugo poslije toga, bugarski car je zarobljenoga kneza Vladimira oženio svojom kćeri Teodorom Kosarom i promaknuo ga u vladara Crvene Hrvatske, ali samo pod bugarskim suverenitetom. U biti je Vladimir bio tek bugarski vazal.

Kada je bizantski car Bazil II slomio otpor Bugara 1018. Godine, Bizantinci su ovladali svim zemljama što su ih do tada držali Bugari, dakle diljem Bugarske Srbije, Bosne i Crvene Hrvatske sve do rijeke Cetine u Dalmaciji. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III Argirosa 11. travnja 1034. godine Dobroslav, sin princa Dragimira, stric Svetoga Vladimira, dukljanskoga vladara, podigao je ustanak Hrvata u Crvenoj Hrvatskoj kao i Srba u Raškoj protiv Bizantinaca. Poslije početnog neuspjeha Dobroslav, koga bizantski izvori nazivaju Stjepan Vojislav, u drugome ustanku od 1040 – 1042. potisnuo je Bizantince iz Crvene Hrvatske i sam zavladao oslobođenom zemljom. Dobroslava je naslijedio na tronu njegov sin Mihailo (1046 – 1081) kojega bizantski izvori zovu “vladarem onih koji sebe nazivaju Hrvatima.” On je priznavao suverenitet hrvatskih kraljeva Stjepana I i Petra krešimira IV, kao što je to činio i njegov otac, ali 1074. odbio je priznati izbor Slavaka na hrvatskome prijestolju, te se poslije toga Duklja odvojila od Hrvatske i postala zasebnom državom. Tri godine nakon odvajanja od Hrvatske vladar Duklje Mihailo se izborio za kraljevski naslov i krunu što je dobio od bizantskoga cara Nićeforusa Birenijusa. Tim činom on je uspostavio novu Hrvatsku kraljevinu u Crvenoj ili Južnoj Hrvatskoj. Suočen sa spoznajom da u novouspostavljenoj kraljevini ima puno stanovnika koji se ne slažu sa cijepanjem i usitnjavanjem do 1074. godine jedinstvene kraljevine Hrvatske, Mihailo je izdao naredbu da se tiska kronika pod nazivom “Kraljevstvo Hrvata.” Tu kroničar naglašava da je prvotno izvorno sjedište stare hrvatske države bilo u Duklji i da je sukladno tome Mihailo, sa zakonskim ovlastima, tek nasljednik državnosti stare hrvatske države na jugu prema svim utemeljenim starim zakonima i običajima Crvene Hrvatske.

Da bi konsolidirao svoju državu i učinio je i u vjerskom pogledu neovisnom, Mihailo se obratio papi Grguru VII uz zamolbu da mu pošalje krunu Svetoga Petra. Prema barskome biskupu, Mihailo ga je usrdno zamolio da mu papa pošalje i kraljevsku odoru. U pismu od siječnja 1078. papa naziva Mihaila samo imenom “kralja Slavena,” ali mu na njegov prijašnji upit, odgovara kako će “priznati počasti vašega kraljevstva, uz dopuštenje da se zaogrne kraljevskom odorom, samo u slučaju da i ostale zainteresirane strane uključene u cijelu stvar budu suglasne sa takvim činom, poštujući kanonske odredbe. Pod pojmom “ostale zainteresirane strane,” rimski papa je mislio najprije na samu državu Hrvatsku od koje se Duklja samovoljno odvojila i zatražila papino priznanje državne neovisnosti. Papa Grgur VII tako nije u potpunosti uslišio kraljevu zamolbu. Samo je kralj Bodin ( 1081 – 1101 ), sin i nasljednik kralja Mihaila uspio od raščinjenoga pape Klementa III zadobiti državničke i crkvene počasti za Barsku nadbiskupiju i izboriti papino priznanje kraljevine Duklje. To nije pošlo za rukom njegovome ocu Mihailu, unatoč upornim nastojanjima. Sve ovo pokazuje koliki je ugled u tadašnjem svijetu uživala kraljevina Hrvatska, jer se papa Grgur VII nije usudio priznati u potpunosti državnost Duklje, koja je značila i državno rastakanje kraljevine Hrvatske, jer je ona već nekoliko stoljeća bila utemeljena kao država i to je i papa Grgur VII poštivao. Duklja je morala čekati papinsko priznanje državne neovisnosti, jer se stoljećima smatrala samo hrvatskom pokrajinom i sastavnim dijelom kraljevine Hrvatske.

Prvih godina svoje vladavine dukljanski kralj Bodin je oslobodio i susjednu Rašku od bizantske vlasti. Njegova dva dvorjanina Vukan i Marko, obojica Hrvati iz Duklje, preciznije sa rijeke Ribnice što protječe pokraj Podgorice, vladali su u njegovo ime Raškom, kao pokrajinom Bodinove države Duklje i nosili su prinčevske titule. Ovo će ostaviti ključne i povijesne posljedice po budućnost hrvatske Duklje. Jer, netom nakon Bodinove smrti vidjele su se kroz ogorčene borbe za kraljevski tron u Duklji i izravne pretenzije dukljanske provincije Raške da pod paskom prinčeva Vukana i Marka zavladaju, ne samo Raškom, već i samom Dukljom, čiji ih je kralj upravo vlastitom odlukom svojedobno ustoličio za lokalne vladare u Raškoj. No, nakon njegove smrti oni su se osilili i željeli su proširiti vlast i na Duklju, te napraviti povijesni obrat i negdašnju pokrajinu Rašku učiniti glavnom, kojoj će Duklja biti potčinjena u državnome smislu. I Vukanovi i Markovi potomci na čelu Raške, smatrali su Duklju svojom domovinom i to su davni i početni korijeni srpskoga svojatanja toga izvornog prostora zemlje, koja je od davnina, kao što se iz priloženog vidi, pripadala isključivo Crvenoj Hrvatskoj te ujedno i državi Hrvatskoj u cjelini, na čelu sa kraljem Bijele Hrvatske koji je istodobno bio i državni poglavar Crvene Hrvatske. Napokon, Stefan Nemanja, unuk Hrvata Marka, dvorjanina kralja Bodina, sa rijeke Ribnice pored Podgorice, u potpunosti će se rastati i raskinuti sve veze sa vlastitom i izvornom kraljevskom dukljanskom dinastijom hrvatskih korijena i 1189. godine on će zavladati tom prastarom hrvatskom zemljom kao samoproglašeni vladar bez ikakvih ograničenja u vladavini. Stefan Nemanja je zanijekao svoje hrvatsko podrijetlo i otpočeo proces stvaranja nove srpske države i nove srpske nacije na izvornome tlu Crvene Hrvatske ili Duklje. Od hrvatskoga pučanstva Duklje on je počeo višestoljetni proces stvaranja nove srpske nacije, otkidanjem naroda toga kraja od hrvatstva i stoljetnom asimilacijom dukljanskih Hrvata najprije u Rašane, a potom u Srbe.

Ljetopis rimokatoličkog popa Dukljanina (Glava XI.) iz Bara, koji je nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. nastala iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".

Pravoslavni pop Dukljanin : "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti : Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše :

„Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”.

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.


1450 g. - Flavius Blondus, kancelar pape Eugena IV (do 1447 g.), srednjovjekovni talijanski humanist i povijesnicar, pise u svom djelu "Historiarum ab Inclinatione Romanorum Imperii": "...Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur" / "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". (BLONDUS 115r (177).

Da netko slu
čajno ne pomisli da smo protiv bosanskohercegovačkih muslimana u cjelini, objavit ćemo pjesmu najvećeg bosanskog modernističkog pjesnika, deklariranog Hrvata MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA (Odžak, 1878. - 1915.)

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.

Il Regno de gli Slavi

De regno Dalmatiae et Croatia

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".

Kao i Bosna je Duklja bila vladana od Hrvata katolika sve dok Duklja nije dobila pravoslavnog vladara. Kao i naprimjer u njemačkim mini državama je bio tada običaj da da stanovnici jedne države uzmu i vjeru vladara. Tako se je i dogodilo u Duklji. Iz prije katoličke zemlje je nastala pravoslavna država. I ako se je Duklja vise puta borila protiv Srba, srpski takozvani poviestničari tvrde da je Stefan Nemanja koji se je rodio u Ribnici (Podgorica) bio Srbin.

Nije dao ime novoj toboze srpskoj državi ime Srbija nego "Raška". Pošto tada nije bilo pravopisa kao danas, je svatko pisao "kako je ćuo" i od "Crvene Hrvaške" je nastala "(Crvena) (H)R(v)aška". Stefan Nemanja je bio katolički Hrvat koji je kasnije prešao na pravoslavlje i nikakav Srbin.

Samo sto je vladao nad Srbima! Zato je i dao toj državi ime (H)R(v)aška" a ne “Srbija”.

 

Sulejamn Pacariz  : zov hrvatske krvi.

 

Za vrijeme drugoga svjetskog rata je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 godine pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oružane snage NDH su se morale povući, jer je Sandžak okupirala fašistička Italija. Nakon kapitulacije Italije je Sandžak peruzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu. Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sandžaklije su svojevoljno 1943 zatražili pripojenje Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Dr. Đžaferbeg Kulenović o hrvatstvu Sandžaka : 10. travnja 1954.

“Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak pod zapovjednistvo njemacke vojne komandature u Beogradu. Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”

 

KULIN BAN :

 

KULIN (vladao 1180. - 1204.), Hrvatski velikaš, sin slavonskog bana Borića, prvo namjesnik, a zatim polunezavisni ban Bosne za vrijeme kojeg ova pokrajina Hrvatskog Kraljevstva postaje središte otpora Hrvata Mađarima, koji su već zavladali Slavonijom te počeli nasrtati na središnju Hrvatsku i Dalmaciju. Objavio je čuvenu POVELJU KULINA BANA, u kojoj se zarekao da se njegovim sunarodnjacima, Hrvatima iz Dubrovnika neće ništa dogoditi dok budu trgovali po njegovoj banovini. Na slici je karta današnje BiH u kojoj se svijetloplavo vidi opsed njegove banovine, tamnoplavo područje Središnje Hrvatske (dio Hrvatsko - Ugarskog Kraljevstva) a narančaste područje pod upravom Raškog župana, također Hrvata (Mihajlo Stjepan).

 

Kulin Ban

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung