Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

SRPSKA LAŽ DA JE BOSNA I HERCEGOVINA SRPSKA ZEMLJA :

 

Hrvatska je krajem XVI. stoljeća s pravom nosila sramno nazivlje Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae, tj. ostatci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske. Granice Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije su na istoku prolazile Čazmom, Siskom, Petrinjom, Skradom, Slunjem, uz Velebit do Starigrada, na jugu jadranskom obalom bez ijednog otoka do Trsata, a zapadno rijekom Kupom i Žumberkom do Drave i Mure.

Uz propadanje hrvatskih zemalja nestajao je i hrvatski puk. Ponovo se ponavlja hrvatska golgota. Samo iz Slavonije su Turci 1529. godine odveli u sužanjstvo 50.000 ljudi, 1530. godine 60.000, a 1593. godine 35.000. Počinju i prva iseljavanja Hrvata s prostora Hrvatske koja su pala pod vlast Osmanlija. Prema službenim podacima od 1530. -1560. godine emigriralo je oko 400.000 Hrvata u austrijsku pokrajinu Burgeland gdje su nastanili tristotinjak sela, što je nedvojbeno prouzročilo ponovno drastično smanjenje hrvatskog pučanstva u hrvatskim zemljama.

Zanimljivo je, ali i jako bolno, da je sa teritorija današnjih granica Republike Hrvatske 95 % hrvatskog pučanstva koje je ostalo živjeti na svom ognjištu pod okupacijom Osmanlijskog Carstva prešlo na islamsku vjeru. Nakon potpisanog mira u Srijemskim Karlovcima 22. siječnja 1699. godine određeno je da će granica prema Turskom Carstvu ići rijekama Savom i Unom. Ova linija je kasnije zacementirala neprirodnu granicu između dviju hrvatskih zemalja. Hrvatsko islamizirano pučanstvo u Slavoniji, Srijemu, Banovini i Dalmaciji koje je prihvatilo islam krajem 16. stoljeća, nakon povlačenja Turaka iz tih hrvatskih krajeva, nije se nikada vratilo na katoličku vjeru, već se zajedno s Turcima povuklo iza Save i Une. Prazne prostore koje su napustili Turci naseljavali su, osim Hrvata, i ostali narodi Habsburške Monarhije, ali i narodi s istoka, iz Turskog Carstva: Vlasi, Cincari, Morlaci i Srbi.

Na prostorima današnje Bosne i Hercegovine - bosanskog kraljevstva i „turske Hrvatske“ nije postojala niti jedna pravoslavna crkva niti manastir, što potvrđuju i bošnjački povjesničari, književnik dr. Safuet-beg Bašagić i Sejh Sejfudin Kemura, uz iznimku stare pravoslavne crkve u Goraždu iz 1446. godine. Međutim tu ne treba zaboraviti da su već od 1430. godine Vrhbosna (Sarajevo) i krajevi uz Drinu bili u rukama Turaka koji su preferirali pravoslavnu vjeru u odnosu na katoličku. Do pada Bosne 1469. godine postojale su, uz iznimku Goražda, samo katoličke bogomolje i nešto preostalih krstjanskih bogomolja Crkve bosanske. Prema vjerodostojnim zapisima na području srednjovjekovne Bosne živjelo je oko 850.000 – 900.000 žitelja, od čega 750.000 Hrvata katolika ili 85,12%, Hrvata krstjana 80.000 ili 9,09 % i Pravoslavaca 50.000 ili 5,68 %.

Zbog učestalih sukoba između Osmanlijskog Carstva i Svete Stolice katoličanstvo u bosanskom pašaluku postaje proganjana vjera, a hrvatski puk je, gubeći poveznicu sa Svetom Stolicom u tristo godina izgubio i poveznicu s hrvatskim narodom. Bosanski krstjani, kao što je već rečeno, prešli su na islamsku religiju, ali su islam prihvaćali i katolici, a dio jednih i drugih i novoustrojenu pravoslavnu vjeru.

Iako su prva doseljavanja Vlaha u Hrvatsku bila već za vrijeme kralja Matije Korvina 1483. godine koji je zbog svog podrijetla pozivao svoje sunarodnjake u Hrvatsku iz najveće rumunjske kneževine Vlaške, Turci su iz vojničkih razloga u bosanski pašaluk naseljavali novo vlaško i srpsko pučanstvo, osobito iz Smederevskog sandžaka. Vlasi su bili većinom pogani, a jedan dio pripadnik grčke pravoslavne vjere tako da ih je lako bilo staviti u okrilje Srpske pravoslavne crkve, poglavito nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. godine.Vlasi, koji su pod utjecajem srpskog pravoslavlja postali Srbi, kao i Srbi, su kao neredoviti vojnici čuvali turske granice i vojevali na turskoj strani. Razlog što je katolička religija na čelu s bosanskim fratrima bila proganjana je što se katolici nisu željeli, poput pravoslavnih martologa, boriti na strani Turaka protiv kršćana. Stoga je tijekom tri stoljeća došlo do erozije Katoličke crkve u bosanskom pašaluku na račun širenja islamske religije i Srpske pravoslavne crkve.

Postoje mnogobrojni povijesni podatci o prelasku katoličkih vjernika na pravoslavlje. Svakako je najznamenitiji hercegovačko-trebinjski u kojem trebinjski biskup fra Dominik Andrijašević 1629. godine piše kako je većina naroda trebinjske biskupije prešla na pravoslavlje, a u kratkom vremenu je od dvanaest katoličkih crkava u Popovu polju sedam postalo pravoslavnim. Pravoslavni kaluđeri tlačili su katoličke vjernike i zajedno s Turcima im otimali tlaku i do deset puta više nego što je dozvoljeno zakonom, odnosno nego što piše u fermanu (službenom ukazu ili ediktu koje donosi osmanlijski sultan). To je bio najveći razlog prelaska katolika na islam i pravoslavlje.

Budući da srpsko pravoslavlje nije općeljudska, svjetska vjera kao katoličanstvo i islam u kojima vjernici mogu pripadati svim narodima svijeta, nego je nacionalna svetosavska vjera, potpuno je razumljivo da su uskoro svi Hrvati pravoslavne vjere, poput Vlaha, postali Srbi. Danas je potpuno izvjesno da su najvatreniji Hrvati oni iz Hercegovine, a najvatreniji Srbi su bivši Hrvati također iz Hercegovine, Trebinjci i Popovci, što samo dokazuje istu genetsku i nacionalnu povijesnu pripadnost. Prilog tome su ista prezimena hercegovačkih Hrvata i Hrvata „preleta“ (Srba), primjerice, Šešelj.

U kraljevstvu Reliquiae reliquiarum hrvatsku povijest su pisali Juraj Rattkay (1652.) i Ivan Lucius (1666.). Osim što je htio potaknuti oslobođenje hrvatskih zemalja od osmanlijske vlasti, Rattkayjevo djelo imalo je izrazito protuhabsburško ozračje. On je koristio drevno ilirsko ime kao sinonim za hrvatski narod na cijelom njegovom povijesnom prostoru što je nedvojbeno potvrđivalo da su i ostala nazivlja, slovinski ili dalmatinski, također sinonimi za srednjovjekovno ime hrvatskog naroda. Kada je Rattkay govorio o Iliriku, mislio je na Slavoniju i Dalmaciju (u cijelom povijesnom prostoru), Bosnu i „ostatke Hrvatske“. Najvjernija potvrda da su Ilirik i hrvatski narod sinonimi dogodila se prilikom spora oko prava na korištenje rimskog Doma svetog Jeronima kojega je 1453. godine darovao natio Illyrica papa Nikola V. Trebalo je utvrditi koja područja pripadaju Iliriku. Sveta Rota na kraju je prihvatila argumentaciju hrvatskih državotvornih intelektualaca okupljenih u 17. stoljeću oko kongregacije sv. Jeronima, Stjepana Gradića, Jeronima Paštrića i Ivana Lučića, i 24. travnja 1656. godine utvrdila granicu natio Illyrica. Utvrđeno je da Ilirik zauzima nedjeljivi prostor od Drave do Jadranskog mora iz kojega treba isključiti pravoslavne Srbe istočno od Drine i Slovence koji žive u nasljednim austrijskim pokrajinama koji su nekada također bili hrvatski posjedi, ali su prepušteni Austrijancima. (Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 23. i 24.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti da od vremena kada je Hrvatska izgubila vlastitu kraljevsku lozu i 1102. godine sporazumom Pacta conventa ušla u personalnu uniju s Ugarskom početak Novog vijeka za Hrvatsku postaje najmračnije i najpogubnije razdoblje povijesti. Od nekada moćne i slavne hrvatske države polovicom 16. stoljeća, kada je i Slavonija pala pod tursku vlast, od hrvatske države ostali su samo Reliquiae reliquiarum. Hrvatska je tristo godina s istoka nagrizana kao kriška kruha, pojedena zalogaj po zalogaj i na kraju gotovo da je ostala samo kora. No, kora kruha je i najtvrđa i na njoj će budući osvajači slomiti zube…

Dok su druge europske države osvajale nove prostore i širile svoje narode, Hrvatska je u tristogodišnjoj borbi za očuvanje kršćanstva u Europi spašavala Europu u moru krvi i ostala pojedena, oslabljena, nemoćna i nesamostalna. Što to vrijedi što je bosanski kralj Tvrtko izjavio: „Ponosim se što sam i ja cvijetak katoličke vjere“ i što je zajedno s hrvatskim banom Ivanom od Paližne 1389. godine pobijedio Turke na Kosovu polju, što je hrvatski junak Stjepan Talovac obranio Beograd od sultana Murata, što je 1493. godine na Krbavskom polju pao cvijet hrvatskog katoličkog naroda, što su hrvatski knezovi Erdödy, Zrinski, Matija Frankopan, senjski biskup Franjo Jožetić i mnogi drugi sa svojim četama 1526. godine pružili zadnji otpor sultanu Sulejmanu II. na Mohačkom polju prije njegovog pohoda na Beč, što je Nikola Zrinski zaustavio 1556. godine silnu vojsku sultana Sulejmana II kod Sigeta. Mogli bi nabrajati u nedogled, a od velikog hrvatskog kraljevstva ostala je samo sjena.

Kako je Europa uzvraćala Hrvatskoj tijekom nekoliko stoljeća? Licemjerno i besramno! Dok su europske prijestolnice ogrezle u raskoši i bogatstvu, dok je Beč gradio velebni Schönbrunn,a na carskom dvoru održavali se dekadentni i razvratni balovi, Hrvatska je iskrvavljena, opustošena, osiromašena i višestruko umanjena potporu mogla naći samo u Katoličkoj crkvi koja joj je postala jedina uzdanica i tješiteljica. Ironija da bude veća, valjda za „nagradu“ što je Hrvatska spasila kršćanski svijet njenim najvećim sinovima, grofovima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu 30. travnja 1671.godine je car Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. odrubio glave. Ako se zagrebe u povijest i realno prosuđuje o istinskim hrvatskim prijateljima od Pacte covente do danas nameće se pitanje: je li ih je uopće bilo, izuzev Svete Stolice?

S obzirom na tragičnu sudbinu hrvatskog puka ne smijemo zaboraviti zajedničko podrijetlo Hrvata i Bošnjaka. Povezanost Muslimana, današnjih Bošnjaka s hrvatskim korijenima opisao je turski povjesničar Tarihi Aali (1542. - 1599.) rodom iz Galipolja koji je trideset godina živio u Bosni. Muslimane naziva Hrvatima. Elvija Čelebi, poznati turski putopisac koji je putovao Bosnom 1660. godine muslimane u Bosni također naziva Hrvatima. Isto čini Šejh Jujo, poznat kao Hadži Juja efendija, zatim turski povjesničar Ibrahim efendija Pečevija (Alajbegović), pisac iz XVII. stoljeća.

Među mnogobrojnim muslimanskim piscima, povjesničarima i vjerskim vođama koji su Bošnjacima dokazivali hrvatsko porijeklo je i Fehim efendija Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, koji u svom putopisu kaže: „Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se učine pristupnim turski izvori“.

Mnogi od poznatih turskih vezira i paša u znak sjećanja na hrvatske korijene davali su iza svojeg imena riječ Hrvat. Mahmutpaša Hrvat je postao turski vezir nakon osvajanja Carigrada, Memipaša Hrvat iz Gradačca, Rustempaša Hrvat iz Sarajeva, Sijavupaša Hrvat, veliki vezir sultana Selima II. Tahvilpaša Kulenović Hrvat, a bezbroj je i onih poznatih vezira, paša i begova s hrvatskim korijenima bez dodatka riječi Hrvat. Jasno se može dokazati da su najpoznatije obitelji, begovi i bošnjački plemići hrvatskoga roda: Kulenovići (bili su poznati i kao hrvatski plemići, najpoznatiji Kulin ban), Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, Mutvelići, Kopčići, Kulovići, Gradaščevići, Korići, Dugalići, Starčevići, Čengići, Križevci, Đikići, Svrze i mnogi drugi.

Na kraju usporedimo ovu današnju osramoćenu i sužanjsku reliqiae reliquiarum - Hrvatsku duhovno i materijalno razorenu, sa stoljećima u kojemu su Hrvati na vjetrometini sukoba između Zapada i Orijenta i na raskrižju putova, vjera i civilizacija spasili kršćansku Europu. Ako izuzmemo „neslogu“ kao povijesnu konstantu među hrvatskim vođama ostalo je teško usporedivo. Nakon trenutka slavnog junaštva u Domovinskom ratu, Hrvati, potomci najhrabrijih ratnika u Europi, sada robuju onim izdajničkim političarima koji kao da strastveno mrze hrvatsku državu, koji u svojoj tragikomičnoj nesposobnosti sada izvršavaju svaku volju zlokobnih tuđinaca Europske unije, koji se ulaguju masonskim vlastodršcima u Londonu, koji iscjeđuju i zadnju kap ponosa i dostojanstva iz hrvatskog čovjeka.

Kada se izgubi svaka nada uvijek ostaje vjera u Boga jer Bog osuđuje ropstvo. Zato, iako Hrvati sada trpe i šute na svoje ropstvo, jurišati će oni ponovo s barjakom Presvete Djevice Marije i Isusom u njenom naručju… (Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Kletva kralja Zvonimira)



Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etni
čkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli iz “Velike Horvatiye” u danasnjoj Ukrajini i Poljskoj na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku, Sandžak i današnju Crnu Goru itd. To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ - HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. To dokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce Hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz Hrvatskog etničkog prostora.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su Hrvatskim jezikom, u njima je tekla Hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg Hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj Hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski "krstjani" (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. moze uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela Hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila "srpska zemlja". Današnje priče srpskih političara o Bosni kao "vekovnoj srpskoj zemlji" spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste Hrvatske pokrajine proglašavali "vekovnim srpskim zemljama", te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, "gdje se Srbin posere, tamo je i Srbija"!

Za milion i po zlatnih franaka je SPC 1920 od Carigradske patrijaršije doslovno tada kupila pravo na svoju vjersku nadređenost nad pravoslavnim stanovništvom u BiH. Već iduće, 1921. godine vlada Kraljevine SHS provodi agrarnu reformu, ustvari ozakonjenu državnu pljačku, otima 546 000 hektara zemlje od Hrvata muslimana u Bosni i djeli je Srbima, novoimenovanoj naciji u Bosni.

Na takav način su Pravoslavci, sada Srbi, dojučerašnji kmetovi, postali zemljoposjednici i slijepi poslušnici beogradske politike. I ova činjenica je jako bitna, a to je da se Srpska Pravoslavna Crkva proglasila svetosavskom tek 1930. godine. Ovo su neupitni podaci o povijesti pravoslavlja u Bosni.

Srpski povijestničar i profesor Više pedagoske škole u Sarajevu, Vojislav Bogićević (1896. - 1981.) o povijesti Bosanskih Hrvata :

"Bosanski Hrvati su se u vrijeme turske vladavine često nalazili u daleko težim prilikama nego Srbi. Bili su orijentisani na franjevce, koji su živjeli u relativno malom broju samostana, udaljenih od većih gradskih naselja. Do kraja privrzeni franjevcima, koji su se poslije pada Bosne pod tursku vlast, uprkos raznih neprilika sa kojima su se susretali, znali uvijek dobro snadji ("adhnama" 1463. i sl.), bosanski Hrvati su katkad po savjetu franjevaca ulazili u političke akcije koje su Turci smatrali neprijateljskim (akcija madjarskog kralja Matije u Jajcu 1465, dogadjaji u vezi sa provalom austrijskog vojskovodje princa Eugena Savojskog 1697. godine i sl.). To je odvodio katolički elemenat u migracijе i umanjivao njihov broj u Bosni. Turske vlasti ili vojska kojoj bi to bilo stavljeno u zadatak činila je razne neprilike franjevcima, pa su franjevacki samostani paljeni i rušeni, a franjevci ubijani. Premda u malom broju, i bosanski Hrvati će se postepeno uključivati u privredu kao i Srbi, iako u prvo vrijeme na ograničen broj zanata".

IZVOR : Vojislav Bogićević. Pismenost u Bosni i Hercegovini : od Pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. 1975. Str. 95.

Zanjimljivi srpski izvor, knjiga "Први шематизам православне српске митрополије Бањалучко-Бихаћке за 1901. годину" (Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihačke za god. 1901.), svjedoći nam o hrvatskoj povijesnoj pripadnosti Bosanske Krajine i o doseljavanju Srba na ovaj prostor u turskom dobu :

"Kad su Turci osvojili Kostajnicu 1558. god., postali su oni gospodari cijeloga Pounja s obje strane rijeke Une, i tuda su odmah naselili veliki broj srpsko-pravoslavnog naroda kao svoju raju. Taj narod podigao je odmah manastir Mostanicu (...) A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjica, pa se za dokaz navodi i neki manastirski ključ od godine 1111., ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko rimska. Sa turskom provalom došla je u te krajeve i pravoslavna vjera. Još godine 1501. bilu se u Pounju rimokatoličke plovanije, koji su potpadale pod Zagrebačku Biskupiju. Pa medju tijem plovanijama spominje se, pomenute godine, i "Moztenycza" kao šestnaesta plovanija dubičkog arhidjakona (Fr. Rački, Starine IV. 211). Eto je dakle i samo ime današnjem manastiru uzeto od stare hrv. plovanije". (Str. 75).

Ernst Ludwig Dümmler (1830 – 1902), njemački povjesnicar, u svom djelu "Über die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien (549-928)" (Beč, 1856.) opisuje Bosnu kao povijesnu zemlju Hrvata :

"Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car Porfirogenet pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je več u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Str. 373.).

"I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg-Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisilne konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić, građanin, obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje".

Hamdija Kreševljaković (1888-1959), hrvatski muslimanski knjizevnik i povjesnicar. (Knjiga "Husein kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne", Sarajevo, 1931, 3).



Nakon pokopa kralja Ludovika, najstarijeg sina Karla Roberta 1382. godine ponovo se ukazala prilika Hrvatskoj da na hrvatsko prijestolje postavi kralja hrvatskog roda. Ludovik nije imao muškog roda te se njegova malodobna dvanaestogodišnja kći Marija odmah nakon njegove smrti okrunila za kraljicu u stolnom gradu Biogradu. Prijestolju je težio i napuljski kralj Karlo Drački. Borba raznih protukraljeva koji su kraljevali svaki na svom djelu razjedinjenog kraljevstva nastavila se i nakon smrti Karla Dračkog 1386. godine, ovoga puta između luksemburškog markgrofa Sigismunda (Žigmunda), muža kraljice Marije i desetogodišnjeg Ladislava, sina Karla Dračkog. U ovoj tužnoj hrvatskoj priči zanimljivo je da su se prijestolja hrvatskog kraljevstva dobivala naslijeđem, ali nikada u tim „dogovornim brakovima“ za njih nije sudjelovala niti jedna hrvatska plemićka obitelj, nego isključivo razni tuđinci, često i manje moćni i bogati od hrvatskih velikaša.

Ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, Ivan od Paližne, inače prior Vrane (Vranskog priorata Viteškog reda svetog Ivana Jeruzalemskog) 1387. godine se priključio hrvatskim ustašama u oslobađanju hrvatskih banovina od ugarskog utjecaja. Najveću potporu dali su mu prijatelji, slavni bosanski kralj Stjepan Tvrtko i veliki vojvoda Hrvoje Vukšić Hrvatinić. Planovi kralja Tvrtka nisu bili da ovlada krunom svetog Stjepana niti je bio zainteresiran za ugarsko kraljevstvo, već je s banom Ivanom od Paližne htio objediniti sve hrvatske zemlje od Drave do Jadrana. Do 1390. godine zagospodario je Tvrtko od Velebita do Kotora i proglasio se kraljem i gospodarom Hrvatske i Dalmacije.

Zasigurno bi za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka i bana Ivana od Paližne došlo do ponovnog ujedinjenja slavnog hrvatskog kraljevstva da Turci nisu opasno ugrožavali istočne granice Tvrtkovog kraljevstva. Sudbonosni boj između osmanlijske i kršćanske vojske odigrao se 1389. godine na Kosovu polju. Srpskom kralju Lazaru priključio se kralj Tvrtko s 20 000 vojnika, ban Ivan od Paližne i nekadašnji hrvatski ban Ivan Horvat sa svojim četama (nitko od ugarskih i hrvatskih velikaša pristalica kralja Žigmunda nije se priključio kršćanskoj vojni). Povijest govori da su hrvatske čete kralja Tvrtka i Ivana od Paližne porazile Turke na svojem krilu bojišta i ne sumnjajući u ukupnu kršćansku pobjedu slavodobitno se vratile kući. Nisu ni slutili da se tijek boja nakon njihovog odlaska preokrenuo i da su u stvari Turci na kraju slavili pirovu pobjedu. Mitomanski srpski narod taj boj je pretvorio u svoj mit, a poraz kršćanske vojske na Kosovu polju u pobjedu srpske vojske.

Pogibijom slavnog hrvatskog bana Ivana od Paližne 1391. godine kod Vrane i smrću hrvatsko-bosanskog kralja Stjepana Tvrtka iste godine nestalo je hrvatskih snaga za ujedinjenje hrvatskog kraljevstva i prekida svake sveze s ugarskom krunom svetog Stjepana. Nakon smrti kralja Stjepana Tvrtka bosansko kraljevstvo nagrizao je sa sjevera hrvatsko-ugarski kralj Žigmund osvojivši sjeverne dijelove kraljevstva (županiju Usoru), a protukralj Ladislav s juga je vratio u hrvatsko-ugarsko kraljevstvo istočnu Hrvatsku i Dalmaciju.

Nakon što je u više međusobnih bojeva između Žigmunda i Ladislava kralj Žigmund postupno preuzimao vlast u hrvatskoj banovini, a djelomično i u bosanskom kraljevstvu, gdje mu se osim Usore pokorio i Hrvoje Vukčić, najveći udarac banovini Hrvatskoj i Dalmaciji zadao je protukralj Ladislav Napuljski 1409. godine. Tuđinac Ladislav je 9. srpnja 1409. godine, uvidjevši da gubi dio po dio hrvatskog kraljevstva, u znak osvete kralju Žigmundu i svoje požude prema srebru i zlatu prodao ono što mu nikada nije ni pripadalo. Duždu Mihajlu Steni i Mletačkoj Republici je za 100.000 dukata prodao Zadar s Novigradom, središte stare Hrvatske, Vranu, otok Pag i pravo na cijelu Dalmaciju. Ova sramna prodaja hrvatske zemlje imat će u kasnijoj hrvatskoj povijesti nesagledive posljedice za sudbinu hrvatskog prostora u južnoj Hrvatskoj.

Dok su Mlečani otkidali komad po komad južnog dijela hrvatskog kraljevstva, nesloga između hrvatskih velikaša se nastavila. Žigmund je ponovo stavio pod vlast hrvatsko-ugarske krune sve oblasti bosanskog kraljevstva, izuzev županije Bosne, te ih je dao na upravljanje svojim odanim velikašima. Bivši kralj bosanskog kraljevstva Stjepan Ostoja, herceg Hrvoje Vukšić i velikaš Sandalj Hranić nezadovoljni raspodjelom novih utjecaja i moći kralja Žigmunda obratili su se za pomoć Turcima u borbi protiv svoje „braće“, hrvatsko-ugarskih velikaša. Od tog „poziva u pomoć“ 1413. godine hrvatske zemlje, rastrgane međusobnim neslogama svojih velikaša, osim sve moćnije Venecije dobivaju novog neprijatelja s istoka, Osmanlijsko Carstvo.

Prva provala Turaka u hrvatsko kraljevstvo, na područje Slavonije, dogodila se već 1414. godine. Vremenom su hrvatski velikaši „skupili glave“, ali otada počinje grčevita borba za svaku stopu hrvatskih zemalja, za opstojnost Katoličke Crkve u Europi na čijem su braniku vojevali Hrvati pod barjakom lika Majke Božje s djetetom Isusom na ruci. Borba je trajala više od dva stoljeća i u njoj su Hrvati ginuli i nestajali, a prečesto su ostavljani da sami podnesu goleme ljudske i materijalne žrtve i zaboravljeni su od onih koji su za to vrijeme stvarali svoje moćne imperije u miru i blagostanju. Izmučena, iscrpljena, osiromašena Hrvatska u kojoj se pučanstvo višestruko smanjilo radi ratova i stradanja, emigracija i asimilacija te prelaska na islamsku religiju, spasila je, zahvaljujući svetom barjaku, kršćansku Europu.

Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine i vladavine njegovog zeta Alberta V. iz obitelji Habsburga, ponovo je nastupio građanski rat za krunu svetog Stjepana, ovog puta između kraljice Elizabete, supruge Alberta V. i poljskoga kralja Vladislava. U njemu su se hrvatski velikaši ponovo podijelili u dvije sukobljene strane dok su Turci sve više prodirali na zapad. U tom kaotičnom razdoblju svakako treba istaknuti hrvatskog junaka, beogradskog kapetana Ivana Talovca, jednog od uglednih hrvatskih velikaša iz obitelji Talovac (njegov brat Matko je u to vrijeme bio slavonski ban) koji je 1440. godine obranio grad Beograd, uporište hrvatskog kraljevstva, nanijevši sultanu Muratu II. velike gubitke.

Na dan svetog Luke 1448. godine ponovila se povijest na Kosovu polju gdje se ponovo sukobila kršćanska i turska vojska. Ovoga puta su kršćansku vojsku uglavnom sačinjavali Hrvati koje je predvodio proslavljeni junak Sibinjanin Janko, zatim Ugri i nešto Vlaha i Čeha pa zato od ove bitke nitko nije načinio svoj mit. Taj boj hrvatska historijografija jedva da bilježi, a kamoli srpska. Poginulo je 17 000 junaka među kojima i dva hrvatska bana, Ivan Sekelj i Franko Talovac. Nakon pobjede na Kosovu polju i osvajanja Carigrada Turci su nezaustavljivo osvajali Rašku (preteču srpske države) i krčili put u bosansko kraljevstvo. Zanimljivo je da pošto je izumrla loza Nemanjića koja također nosi podrijetlo iz Crvene Hrvatske (Duklje) na prijestolje Raške došla je 1459. godine hrvatsko-bosanska loza Kotromanovića. Stjepan Tomašević, sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanovića koji se nazivao kraljem Hrvata postao je despot svih Rašana. (Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, Knjiga treća, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.).

Poslije propasti Raške uslijedio je i definitivni pad bosanskog kraljevstva 1463. godine. Sultan Muhamed II. vrlo lako je osvojio Bosnu, Usoru i Donje krajeve, nešto kasnije i Hercegovinu, osnovavši bosanski pašaluk. Zarobio je 100.000 žitelja, među kojima i kralja Stjepana Tomaševića kojega je osudio na smrt. Sultan Muhamed II. odveo je sužanjstvo trideset tisuća hrvatskih mladića koji su postali njegovi najodaniji janjičari. Među odvedenim su bili i polubrat i polusestra Stjepana Tomaševića, djeca Katarine Kosače, žene kralja Stjepana Tomaša Kotromanovića, Žigmund i Katarina. Oboje potencijalnih nasljednika krune bosanskog kraljevstva Turci su prisilno poturčili. Posljednja bosanska kraljica blažena Katarina Kosača kraljevu krunu, žezlo i sve simbole kraljevstva odnijela je u Vatikan. U svojoj oporuci je napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u naslijeđe ako se vrate na katoličku vjeru, a ako ne onda svoje zemlje ostavlja Svetoj Stolici. Njezina kći, princeza Katarina umrla je kao Tahiri Hanuma, a princ Žigmund kao Ishak Sandžak beg od Karasija.

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin Hunjadović uskoro je uspio dio bosanskog kraljevstva vratiti u okrilje hrvatsko-ugarskog kraljevstva osvojivši i osnovavši Jajačku banovinu. Vratio je stari naziv za Bosnu, Rama, te je otada ban u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu nosio titulu „Ban naših kraljevina Rame, Dalmacije i Hrvatske“.

Oko 150.000 Hrvata katolika je turskim osvajanjem bosanskog kraljevstva izbjeglo u Hrvatsku, kao i desetke tisuća u Austriju, Bačku i Baranju, dok je hrvatski bogumilski puk prešao na islamsku vjeru i ostao u Bosni. Onaj malobrojni katolički hrvatski puk koji je ostao u Bosni svoju opstojnost našao je u potpori franjevaca koji su cijelo vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini ostali djelovati u svojoj provinciji Bosni Srebrenoj. Zahvaljujući upravo tom monarškom propovjedničkom i prosjačkom redu svetog Franje Asiškog hrvatski narod i katolička vjera nisu se u potpunosti ugasili u jezgri hrvatskih Dinaraca, u kolijevci hrvatske povijesti, Bosni.

Nakon smrti kralja Matije Korvina, potomka rumunjskih pastira, ponovno se u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu zaratilo za kraljevsko prijestolje, ovoga puta između njemačkog kralja Maksimilijana, na temelju ugovora njegovog oca Fridrika III. s pokojnim kraljem Matijom, i Vladislava II. Za vrijeme borbe dva tuđinska protukralja dogodio se rasap hrvatskog plemstva i kraljevstva na Krbavskom polju kod Udbine 1493. godine. Prema kroničaru Ivanu Tomašiću iz XVI. stoljeća, 9. rujna 1463. godine izginulo je cijelo hrvatsko plemstvo zajedno s više od 10.000 hrvatskih junaka. Za boj kod Udbine blaženi Ivan Merz rekao je kako je „…pao cvijet hrvatskog naroda“.

Zadnji veliki hrvatski junak koji je koliko-toliko uspijevao odolijevati turskom osvajanju hrvatskih zemalja bio je vitez od Rodosa (ranije zvan Viteški red hospitala svetog Ivana Jeruzalemskog, a danas Malteški red), Bartol Grabarski (Petar Berislavić). Petar Berislavić bio je vranski prior, biskup, a od 1513. godine i hrvatski ban. Ovaj hrvatski vitez uspijevao je za vrijeme svog banovanja sačuvati Jajačku banovinu, tada krajnji bedem hrvatskog kraljevstva i više puta poraziti Turke na bojnome polju. Svakako je najvrjednija njegova pobjeda 16. srpnja 1513. godine kada je do nogu potukao Turke kod Dubice koji su provalili u Pounje. Ban Berislavić odolijevao je s hrabrim hrvatskim junacima raspadu hrvatskog kraljevstva ne dobivši pomoć ni od jednog kršćanskog europskog vladara pa ni od tadašnjeg hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika II. I tada su se Hrvati mogli pouzdati samo u Papu i Svetu Stolicu. Za vrijeme slavnog pape Lava X. (Leona X.) 12. prosinca 1519. godine je skradinski biskup Toma Niger (Crnić), izaslanik bana Berislavića, dobio od Pape svesrdnu pomoć u novcu i hrani. Istom prigodom Papa je pred svojim stožernicima imenovao hrvatskog bana Petra Berislavića za kardinala, a izaslaniku biskupu Nigeru je svečano izjavio: „Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav hrvatski narod! I javi svima: Glavar Katoličke Crkve ne će dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva.“

Na žalost, slavni ban Berislavić nije doživio da na svoju glavu stavi darovani kardinalov šešir. Poginuo je na Vražjoj gori kod Korenice u borbi s Turcima početkom 1520. godine, a hrvatsko kraljevstvo postupno je s istoka padalo pod vlast Turaka, a s juga pod vlast Mlečana. Porazom na Mohačkom polju 1526. godine stavljena je točka na „i“ nekada slavnog i velikog hrvatskog kraljevstva. Budući da su Turci osvojili cijelo bosansko kraljevstvo, počeli su osvajati komad po komad ostatka hrvatskih zemalja: 1521. Beograd kojega su branila tri kapetana: Blaž, Olah i Ivan Bot, 1522. Knin, 1526. Petrovaradin, 1536. Požegu, 1537. Klis, 1540. Dubicu, 1543. Valpovo, Orahovicu, 1552. Viroviticu, 1576. Cazin, 1577. Zrin, Veliku i Malu Kladušu, 1592. stolni hrvatski kraljevski grad i posljednje uporište u dolini rijeke Une, Bihać. (Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Kletva kralja Zvonimira)
 

BOSNI :

 

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,

Tu je sunce žića granulo menika,

Djedovi su moji za nju krvcu lili,

Njojzi bit ću i ja čelenka i dika

Povrh nje su vijenci prohujali burni,

Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,

Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,

Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,

Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu

Ali makar sudba zadesi nas kleta,

Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje

Nikada ga sila uništiti neće –

Čisto i presjajno – kao sunce što je –

I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti,

Bez muke i znoja – znadem neće doći.

Zato treba radit i ne počinuti

I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli

Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,

Al ja baš te volim, što si bijedan toli

I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Radit ću za te i slobodu tvoju,

U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,

Uklanjat se neću ni muci ni znoju,

Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!

Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.

Ah, neka je samrt i teška i gorka,

Za spas tvoj i sreću – mog života eto.

 

Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung