Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA :

 

U nakladi nekadašnje Hrvatske revije, hrvatski emigrant Ferid Karihman objavio je 1974. g. knjigu pod naslovom “Soj i Odžak Ehli Islama”. To je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutežu tumačenjima onih zavedenih jugoslavenski i srbski nastrojenih muslimana koji napr. poput izvjestnog Meše Selimovića nisu znali i još ne znaju tko su, što su i odakle su.

U knizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosansko-hercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti kao; Safetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović, Musa Ćazim Ćatić, Husnija Hrustanović i dr., tako i onih iz novijeg doba kao: Mehmed Mašić, Enver Mehmedagić, Alan Horić, Mak Dizdar, Asaf Duraković i dr. Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas govoriti kad je tu sad nova bosanska nacija kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. Nu, ja ipak vjerujem da je danas itekako važno da se, po ne znam koji put, pokuša razčistiti neke pojmove koji očito mnogima još nisu jasni, kako u BiH tako i u užoj Hrvatskoj. Od 1840-ih, a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom “planu” autora Ilije Savića “Garašanina”i drugih sanjara o Velikoj Srbiji, krivotvorenjem povijesti i raznim drugim manipulacijama, ti vlikosrbski politički vođe počeli su u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabijati i još uvijek izgleda s uspjehom nabijaju “spoznaju” da su oni zapravo poislamljeni Srbi.

Uvidjevši da njihovi preteče nijsu u tome imali puno uspjeha, velikosrbski ideolozi novijega doba prelaze na ‘Plan B’ s kojim se pokušava dokazati da su današnji “Bošnjaci” neka posebna vrsta južnih Slavena, svakako, najbližih Srbima. I, tu su kako izgleda, uspjeli. Evo zašto. Najprije pogledajmo na današnji tobože službeni “bosanski” jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši manje od jedan posto turcizma i ijekavicu riječnik je čisto srbski. Nažalost, takvim se riječnikom danas služe muslimani “Bošnjaci” ne samo u BiH, nego i ovdje u emigraciji. Tako, prije nekoliko godina, nekakav “Bošnjak” izjavljuje kanadskoj novinarki da Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci “Slovena” (pravo po ‘srbosanski’), a ne razumijući o čemu ovaj govori, novinarka je to lijepo u svojim novinama prevela na engleski: “ The Bosniaks are not Croats but descendants of Slovenians” (Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci Slovenaca). Postoji li igdje još jedan narod, ili dio nekoga naroda, koji tako dragovoljno odbacuje svoj iskonski jezik, jezik svojih predaka i bezuslovno prihvaća jezik okupatora, svoga zatornika, koji ga još od 1912., a posebno u dva prošla rata, pokušava uništiti.

Ali to je samo jedna od mnoštva nerazjašnjivih gluposti koje su “Bošnjaci” činili i čine - i s time se ponose. Na primjer, samo nekoliko mjeseci prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi naivni Hrvati Toronta i okolice pozvali smo političke predstavnike muslimana iz Bosne i Hercegovine kako bi se dogovorili kako najbolje organizirati obranu Bosne i Hercegovine od velikosrbske agresije koja je već skoro godinu dana plamsala u Hrvatskoj. Pripremili smo im doček u dvorani Croatia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: ondašnji sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te uz Zehru Deović, još dva pjevača Radio Sarajeva. Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih nama mepoznatih muslimana “Jugoslovena”- budućih Bošnjaka. Kad su naši gosti stupili na pozornicu kako bi nam svojim govorima ukratko opisali svoja politička stajališta, zbilja smo imali što čuti.

Najprije je Osman Brka počeo razglabati o tome kako je u svojoj povijesti Bosna imala 444 pisca i pjesnika (uvijek baš 444 prema legendi o dolasku 444 Turčina u njihovu današnju postojbinu), te kako oduvijek svi hoće da oni budu nešto drugo a ne ono što oni uistinu jesu, nu nije naveo što bi to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić, Alija Izetbegović, “Tunjo” Filipović i njihova sekta još nisu bili izumili “bošnjačku naciju”. Onda je došao Kreševljaković, i poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje: “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem mi odemo na kahvu i sve to riješimo”. Sjedio sam u blizini pozornice. Iznenađen, ustao sam, rekao mu “Platit ćete vi tu kahvu” - i izašao van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini, to je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih jugo-muslimana, odroda i smušenjaka poput Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića i, očito, mnogih drugih. Možda sam ovdje za neke previše direktan i, kako se to danas kaže, politički nekorektan, nu ako nekoga vrijeđa istina - SO BE IT!

Mora se najprije pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi tkzv. kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili neposredni velikosrbski planovi. Gladna Srbadija najprije je sustavno porobila bosansko-hercegovačke begove. Tobožnjom “novom agrarnom reformom” njihovi posjedi su jednostavno zaplijenjeni i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama Vlasima i nedavno doseljenim Srbima. Poslije toga trebalo je doći do ostvarenja druge faze Garašaninova “Načertanija”, to jest nasilno posrbljavanje, koje je jednom Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade “Kraljevine SHS” Stojan Protić riječima: “Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo”. Kad ga je ovaj upitao je li se on šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. Ipak, kad su velikosrbi uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti i tu pređoše na “plan B”: progone, batinanja, zatvaranja, pljačke i obojstva. Ubrzo bosanski Hrvati, muslimani i katolici, dovedeni su na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to danas više nego ikada prije važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrbskim i komunističkim smicalicama koliko toliko saznale istinu.

Onda je došao 2. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula Kara-Đorđeve Jugoslavije, tek što je Nezavisna Država Hrvatska bila proglašena, počele su pljačke, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, nerijetko pod vodstvom srbskih pravoslavnih “sveštenika” poput Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića i drugih, pod lozinkom “Do istrage Turaka i Rimljana”. Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, mnogih gradova kao: Foča, Vlasenica, Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi. Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je rijeka Drina. Samo u Foči, u nekoliko dana, poklano je i u Drinu bačeno 8000 civila, većinom muslimana. Sve to mnoštvo poklali su divljački četnički čopori su dok su bili u službi fašističke Italije, poznati pod imenom “Milizia Voluntaria Anticommunista”. Svi ti strašni zločini genocida izvršeni su pred očima i pod zapovjedništvom talijanske fašističke vojne komande “SUPERSLODA” (Supremo Commando Slovenia e Dalmazia). Svi ti zločini nesmetano su vršeni sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, najprije domobrana pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i kasnije “Crne legije” Jure Francetića koje su razbile i preko Drine protjerale ove četničke bande.

Ovdje želim navesti jedan opis o četničkim divljanjima koji je, još živući svetac, don Anto Baković opisao u knjizi ‘Drinske mučenice’:

“Mjesec je prosinac godine 1941. Pred nama je Božić u prvoj ratnoj godini. Živimo u Goraždu, gradiću na rijeci Drini u istočnoj Bosni. Ali, ove godine nitko ne misli na Božić, taj najdraži kršćanski blagdan. Jauk, vrisak i zapomaganje čuju se svake noći. Nije u pitanju fronta - topovi, tenkovi, zrakoplovi - većpokolj civilnoga stanovništva. Po danu ječi pjesma pijanih silnika, koji obično u jednoj ruci drže nož, u drugoj bocu s rakijom, a okitili su se redenicima. Ti čudni ljudi, nalik na strašila, s velikim bradama i pod šubarama, kažu da se bore za kralja Petra Karađorđrvića. Upadaju u muslimanske i katoličke kuće, odvode ljude, civile, obične i mirne građane, odvode žene i djecu, vežu im ruke, vode ih prema rijeci Drini i tamo ih kolju ...”.

Kako bi taj monstruozni čin bio još monstruozniji, sve te tisuće i tisuće leševa, među kojima si i leševi častnih sestara koje su po ciči zimi preko Romanije dognali iz Sarajeva, plove Drinom u Savu, a Savom u Beograd gdje će ih Srbi i njihovi saveznici zionisti-boljševici i hrvatski crveni izdajnici jednostavno proglasiti leševima žrtava “koje su ustaše poklale u Jasenovcu” - iako “Jasenovca” još nije ni bilo.

Ono što tada nisu prognali i pobili četnici, kasnije su završili Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su poslije ovih groznih zločina jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To im nije bio nikakv problem jer su i do tada bili u istom taboru i “borili se” za istu državu. Taj velikosrbski i srbokomunistički Crimen Magnum možda su najbolje opisali hrvtaski mučenik Safet Jaskić u knjizi “Srbokomunistički Zločin nad Bosnom” i - najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda musliman, pa Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Jedan od tisuća tih strašnih zločina opisao je moj, sad rahmetli, suborac Selim Kurtović u tužnoj pjesmi “U Na Fesu” koja opisuje ono što se dogodilo s njegovom obitelji. Tužan cijelog svog kratkog života umro je u Montrealu u Kanadi.

 

“U” NA FESU

Upitaj me danju noću,
Tko sam, što sam i što hoću,
Vrlo rado - kako ne bi?
Odgovorit ja ću tebi.

Rođen sam u Vlasenici,
Kraj obale bistre Drine,
Na međašu, na granici
Djedovske mi domovine.

Kad su vlaški razbojnici
Preko Drine provalili,
Po mojoj su Vlasenici
Klali, tukli i palili.

Izpred kuće pkraj vrata
Oca su mi živa pekli.
Objesili sva tri brata
I sestrici glavu sjekli.

Ucviljena stara nana
Od tuge je oboljela.
Osušena trešnje grana
Nije čemer preboljela.

A ja sam se negdje skrio,
Ne sjećam se gdje i kako.
Nejako sam dijete bio,
Pa je Alah htio tako.

Da sam Hrvat znadeš sada
Po gorčini mojih jada.
I evo ti nešto velim,
Što ja hoću i što želim.

Ne ću ništa iz milosti,
Niti kakvog malog darka,
Niti čije samilosti -
Uvreda je to i varka.

Ne ću novca, niti zlata,
Nit “igara”, niti “kruha”,
Jer pretječe za Hrvata
Antinoga hrane Duha.

Ne ću štetnog piskaranja
Rušilačke zle kritike,
Niti šupljeg trčkaranja
Sve kavanske politike.

Želim stupit’ u vojnicu
I vratit’ se Domovini.
Daj mi pušku i strojnicu,
U bunker ću moj na Drini.

Daj mi samo ljutog boja,
Nek dušmanska krv se lije.
Daj mi, daj mi - nano moja
Francetića i legije.

Pa da vidiš kako psine
Od straha se redom tresu,
Kako bježe preko Drine
Netom spaze “U” na fesu!

Poglavnik Ante Pavelic sa fesom

 

 

 

Svak tko imalo pozna povijest, kad čuje ovu pjesmu može vrlo lako zaključiti kako se ta nesretna “bosanska” povijest stalno ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj de-ja-vu, ona identičnost onoga što se u Bosni događalo 1940-tih s onim 1990-tih? Nu pitamo se, zašto se to moralo po drugi put dogoditi? Najviše za to što su naizgled mnogi muslimani u BiH za vrijeme trajanja srbokomunističke Jugoslavije podpuno izgubili svoju nacionalnu orijentaciju, te poput Meše Selimovića obezumljeni i zabezeknuti stali negdje na pola puta neznajući jesu li “... rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima se istorija poigrava i pravi šale”.

To se dogodilo i za to jer su bili podvrgnuti neprestanim “savjetovanjima” svojih “vaspitanih” vođa poput Filipovića, Ganića, Kreševljakovića, Brke, Izetbegovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, tada htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili, a nisu znali što su danas. Dogodilo se i radi one Kreševljakovićeve “kahve”. Dogodilo se radi onog Izetbegovićevog slogana “Ovo nije naš rat” dok je pod baražom topništva JNA i četničke paravojske već gorjela Bosanska Posavina i Popovo Polje u Hercegovini. Bošnjaci, nije se to dogodilo radi toga što se povijest s vama poigrava, nego za to što se svi vi - oni koji su danas na vlasti i oni u oporbi - s njom poigravate. Ta vaša igra s poviješću od nekada ponosnih bosanskih muslimana stvorila je hrpu izgubljenih glupaka koji zadojeni tom vašom “novom historijom” srljaju, ako ne u sigurnu propast, onda sigurno u kraljevstvo ludih. Za vrieme srbijanske agresije na BiH, grupa”, novopečenih “Bošnjaka” u dotadašnjih “Jugoslovena” u Torontu je organizirala nekakvu mršavu malobrojnu demonstraciju gdje je po ulicama dijelila “letak” napisan na vrlo lošem engleskom (na 20 stranica). Primjetio sam da, vidjevši da to nije nikakav letak nego nekakav svežanj papirina velika većina osoba koje su tuda prolazile odbila ga je uzeti, a nekolicina koja ga je uzela pogledala je prvu stranicu i ne uspjevši odgonetnuti o čemu se radi bacila u prvi koš za smeće. Od nekoga “Bošnjaka” uzeo sam jedan taj svežanj (i danas ga imam). Kad sam ga, poslije nekoliko pokušaja donekle uspio pročitati, nisam znao bih li se smijao ili plakao. Da bi ih što bolje “vaspitali”, uz niz drugih superblesavština, tu “Bošnje” strancima tumače kako “naziv Bošnjak pokriva sve potomke Turaka i domaćih (?) koji su opet potomci svih Otomana (Osmana)”, te kako su prije dolaska Turaka u Bosni živjeli samo “bogomili”, o kojima opet navode neka svoja glupa, podpuno kriva i bezvezna tumačenja. Poslije toga slijedi priča o “bošnjačkom junaštvu”, kako je svaki od njih molio Alaha da ne umre bos, nego da pogine na bojnom polju, te kako im je “profašitička NDH oduzela nacionalnost”, i razne druge blesavštine. Začin svim tim glupostima je: “Zovite Ozala”. “Zovite Demirela” (u to vrieme predsjednik i premijer Turske), kao da je Bosna još uvijek turski pašaluk pa će ih Turci zaštititi.

Ni oni “Bošnjaci” koji danas sebe smatraju u BiH nekakvom oporbom onima na vlasti nisu mnogo “vaspitaniji” kad na internet plasiraju gluposti poput “agresije Hrvatske vojske na Bosnu”, “Tuđmanove podjele Bosne”, slavopojke o “pobjedničkom 5. korpusu Armije BiH” i štošta drugoga. Biti će da je Hrvatska vojska na Bosnu izvršila agresiju kad je Bihać i okolicu, u kojoj se više od tri godine u podpunom okruženju četničke paravojske nalazio i taj “pobjednički korpus”, spasila od mnogostruko većega pokolja od onoga u Srebrenici. Ako još ima netko tko ne zna istinu neka priskrbi kazetu snimljenu za vrijeme Operacije Oluja na kojoj se jasno vidi kako Hrvatska vojska razbija četnički obruč oko Bihaća i kako od sigurne smrti spasava 5. korpus i desetke, ako ne i stotine tisuća civila i kako pri ulazku Hrvatske vojske u Bihać gen. Atif Dudaković sretan pozdravlja Hrvatsku vojsku na čelu s generalom Marijanom Marekovićem govoreći: “ E, dugo smo vas čekali. Ali napokon smo vas dočekali ... Evo već četvrtu godinu okruženja, tačno hiljadu dvjesto i jedan dan ...”

A što je taj “junački korpus” (kako ga danas nazivaju “Bošnjaci) činio sad kad je Hrvatska vojska oko njega razbila četnički obruč i dala mu slobodne ruke da u Bosni prijeđe u ofenzivu protiv četnika? Ništa! Ostao je sjediti tamo gdje je bio - dok se rat završi.

Istini za volju, želim ovdje još jednom naglasiti, da je Hrvatska Vojska davno prije 5. kolovoza 1995. bila spremna brzim postupkom razbiti četničke hordei osloboditi ne samo bihaćku krajinu nego i čitavu Bosnu. Ali ista ta “Međunarodna zajednica” koja danas “čuva Bosnu” to nije dozvolila. Ne bi ona dozvolila ni oslobađanje Bihaća da joj nije bilo podpuno jasno što su, u roku od samo nekoliko dana, njezini štićenici Srbi planirali izvršiti.

Ovdje i svagdje drugdje i u svako vrieme, želim odati čast onim muslimanima koji su u ovom ratu odmah na početku agresije s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim Vijećem Obrane stupili u obranu svojih domova. Posebno viječna čast onima koji poput : Bećira Lokmića, Idriza Delića, Muhameda Hromića, Džafera Kulenovića i Osmana Kulenovića, Muhameda Hdžiefendića, muftije Ismeta efendije Muftića i tisuće drugih, koji u onom ratu prije ovoga, položiše svoje živote za slobodu svoje domovine Hrvatske. A onima poput raznih Selimovića, Filipovića, Izetbegovića i svih drugih koji još ni danas ne znaju, ili ne žele znati, što su i tko su i svima koji tako rado negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice: “... No, mi bih muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost “mrtvog rukavca majke rijeke” imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? ONO ŠTO SU NAM BILI I PRADJEDOVI - KOLJENOM HRVATI!”.

Vama koji idalje želite ostati mrtvi rukavac majke rijeke mora biti jasno da ta “Međunarodna zajednica”, taj sadašnji čuvar te čudne države Bosne neće tu zauvijek ostati. A što će se dogoditi kad taj čuvar ode svakome pa i vama treba biti jasno. Jučer su vas pokušali uništiti oni s kojima ste do tada pili kahvu, a sutra će (ako se ne opametite) taj posao dovršiti oni s kojima je sad pijete.

Razumjeli vi to ili ne, treba vam biti jasno da vi svojim pokrajinskim, vjerskim, islamističkim, bošnjačkim i tko zna kakvim sve zasebnjaštvom i otvorenim neprijateljstvom prema Hrvatima, - matičnom stablu vašega ogranka najviše doprinosite da, ako preživite, postanete muslimanski geto u Bosni. Onaj pravi Mešin “plimom odvojen mrtvi rukavac”.

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung