Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

KRATKA POVIJEST HRVATA :

 

Hrvati su nastali u egiptsom dobu. Faraoni su u starom Egiptu kadkad podupirali jedne bogove i zabranjivali druge. Štovatelji boga Horusa (sin boga Osirisa u božice Isis) i svečenici Horusa su tada bili progonjeni i morali su da spase zivot napustiti Egipat kao božji narod u pravcu današnjeg Afganistana, Irana i kurdskog dijela Turske. Na tim područ?jima su se stari Hrvati proširili i imali više kraljevstva i gradski-država.

Hrvati su bili u današnjem Iranu prije nego sto su stigli brojniji Perzijanci. Perzijanci su naseljavali slobodna područja i imali dobar odnos sa starim Hrvatima i mješali se medžusobno. Staro-perzijska rijec za "prijatelja" je bila direktno povezana sa Hrvatima : "hu~urwatha". Hrvati se spominju 3750. godine prije Krista. Još su i danas sačuvana imena naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati.

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji isto
čna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.

Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: Huravat - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrva.

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, s ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva : Tugomirići, Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima.

Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Stari Hrvati opisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena – jug, zelena – istok, a crna – sjever.

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima (radi novog jezika Hrvata). Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoczy Blumenthal objavio je studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.

Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na Tanajskom pločama ispisane grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.

Vise pismeni dokaza :

- Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani.

- Arwatal iz Urkiša oko 2340. pr. Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).

- Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarina.

- Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. pr. Kr..

- Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr. Kr. kralja Darija I. (525. - 486. pr.Kr.).

- Staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka Vivana, vladaru satrapije Haravatiš u antičkom Afganistanu.

- Sarmada (kralj) Surena (53.-36. pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53. pr. Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras.

- Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

- Sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora.

 

Polazište hrvatskih korijena od homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinaroida i Hrvata-Dinaraca do današnjih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravoga Boga (toliko različito od današnjeg hrvatskog jedinstva). Hrvati-Dinarci razvili su se na području današnjih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije, u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim klimatskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci-Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Europi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku, u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu (Dinar-Kuh) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu također postoji planinski masiv Dinara (Tahti Dinarh) s vrhom od 3270 m.

Prva država prvobitnih Arijanaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice, rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvadratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina: Baktriš (Baktrija) - sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija (Harauvatiš, Hrvatska) - istočna kraljevina, Parthava (Partha)-središnja sjeverna kraljevina, Parsa (Perzija) - središnja južna kraljevina, Mađar (Medija)-zapadna kraljevina i Elam (Huvaja, Susiana) - jugozapadna kraljevina.

Istočni Arijci, stanovnici Harauvatije su se prema vedskom sanskrtu nazivali Sarasvati, a negdje oko 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija (Harauvatiš) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata-Dinaraca, sjevernoj Indiji, uz rijeku Sarasvati, oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš bio je grad Harauvati, gdje se još danas, nakon više od pet tisućljeća, vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila (danas je to pustinja Thar), Harauvati (Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana, gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju (Harahvaitiju), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara, u Afganistanu gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.

Harauvati (Hrvati) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju, zemlju rasadnicu starih naroda, i sjevernu Siriju osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kraljevstvo), poznatu i po drugim nazivima kao npr. Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV., koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadašnjim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske (prahrvatske) princeze, kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV. (koji je promijenio ime u Ehnaton III., što znači „onaj koji se moli Atomu") svakako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga i poistovjećuju s Mojsijem jer je približno u isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju u vidu plamtećeg grma koji ne izgara usnuo san u kojemu mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravoga Boga. To kraljevstvo ušlo je kao savezna država u sastav Hattskog (Hittitskog) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti (Hatti) su bili poznati graditelji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovni elementi tropleta. Njihovi stilirizirani reljefi (krilati lavovi, bikovi, razni natpisi i dr.) su preko Medije ušli u Perziju gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela.

Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida, Urije Hittitski kojega je kralj David (1006.-965. prije Krista) poslao u smrt i uzeo za ženu njegovu ženu Bat Šebu. Bat Šeba je bila jedna od žena kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorila kralja Davida da svome sinu Salomonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje (Hrvatice) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.

Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka donijeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine što im je omogućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Borani (Makedonci su podrjetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko-dinarskog podneblja (isto kao i Kelti i Gali, pretci zapadnoeuropske skupine Gaelika, Breuki, pretci Britanaca, Katari, pretci francuskih Katara, Agrijani, pretci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci, pretci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska ostali na prostorima hrvatskih zemalja). Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su prepoznatljivi po čuvenim dorskim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u Ilijadi spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajačima starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava.

Zadnji hattski vodja zvao se Ukromir (otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata: Branimir, Krešimir, Zvonimir). Njega su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila na zapadnom dijelu današnje Sirije, pokraj Tiberjadskog jezera na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i drugo.

Dio Huravata (Hrvata) koji je naselilo Armeniju i južno Zakavkazje do Crnoga mora također osniva novo Kraljevstvo Huravat (u Bibliji se to kraljevstvo naziva Ararat) koje u 8. stoljeću prije Krista postaje najjača sila na Starom istoku. Danas se jedan kotar u Armeniji zove Arvat. Ovo kraljevstvo poznato je u povijesnim zapisima i kao Kraljevstvo Urvartu, Uruatru, Urartu ili kao Vansko Carstvo (po biblijski poznatom jezeru Van). U 6. stoljeću prije Krista ulazi u sastav iranske hrvatske države Harahvaitije pod stijegom šahovnice i tropleta. Država Harahvaitija, najveća država za vrijeme kralja Darajavauša (Danja) Velikog (522.-486. godine prije Krista), postaje sastavnica Perzijskog Carstva, odnosno perzijske zajednice država.

Najpoznatiji narod u Perzijskom Carstvu svakako su Medijci koji su u Ariju došli također s Balkanskog poluotoka (hrvatskog dinarskog prostora). Najveća koncentracija dinarskog tipa (homo europeanusa) osim u Panoniji upravo je na području Medije (današnji Kurdistan i Armenija). Medi su sami sebi promijenili ime, vjerojatno posredstvom poznate legende o Medeji, ženi Jasonovoj, koja je na kvarnerskim otocima ubila svoga brata Apsvrtusa, tako da Arijevci postaju Medijci. Legenda o Jasonu i Medeji je priča o nastajanju Europe. Medeja je bila kći kralja Ajeta, unuka Helija (Sunca), čarobnica koja je pomogla svome mužu Jasonu i ostalim mitskim moreplovcima (Heraklu, Kastoru, Orfeju i dr.) da dođu do zlatnog runa koje je bilo obješeno u Svetom gaju boga Aresa, a čuvao gaje divovski zmaj. Otok na kojemu su se Jason i Medeja dokopali zlatnog runa je legendarni otok Kirka (na njemu je mnogo kasnije i svoje poznate zgode doživio Odisej), a prema svim pretpostavkama to je otok Lošinj. Kući su se vraćali rijekom Dunav i tada počinju njihova višegodišnja lutanja i prema legendi nastanak naroda Meda. Praktički se govori o spoju urođenika Dinarca Jasona i iranske došljakinje Medeje iz kojeg je i nastala dinarska Hrvatska kao rasadnica naroda Europe. Naziv rijeke Dunav dolazi od staroiranske riječi danuva što znači rijeka.

Medeja je bila država plemenski udruženih država, a najpoznatiji narodi tog medijskog kruga (medskih plemena) su Struhati (Hrvati) i Magi (poznati po sveta tri mudraca-kralja koja su se prva došla pokloniti tek rođenom Isusu u betlehemskoj štali). Glavni grad Medeje bio je Hangmatan (što znači mjesto sastanka). Odjeća Medijaca je bila odjeća iranskog plemstva, gotovo identična slavnim hrvatskim ogrtačima zvanima surka. Danas je „medska kapa" (keča) kao tradicija zadržana još jedino kod Albanaca.

Kraljevstvo Judeju je 585. godine prije Krista osvojio babilonski vladar Nabukodonozor, a Salomonov hram su Babilonci u potpunosti razorili. Židovsko plemstvo, sve sposobne vojskovođe i ratnike kao i sve poznatije obrtnike Babilonci su odveli u ropstvo u Elam (današnju provinciju u Khuzestanu u Iranu). Medija se prva oslobodila asirske vlasti 612. godine prije Krista zauzevši zloglasnu asirsku prijestolnicu Ninivu i osvojila Elam, a Mediju je perzijski kralj Kir Veliki pripojio u jedinstveno carstvo. Kiru Velikom je žena bila Medijka, kneginja, kći kralja Astijaga, kralja Medijaca. Tako je i nastala poznata kraljevska loza Ahemenida koja je dvjesto godina vladala iranskim (perzijskim) carstvom. Nakon što je Kir Veliki osvojio Babilon 539. godine prije Krista, oslobodio je Židove od babilonskog ropstva i poslao ih nazad u Palestinu. Dio Židova ostao je u službi u perzijskom kraljevstvu u kojemu je poznata Židovka, biblijska Estera, postala supruga perzijskog kralja Ahasvera. Židovska Abrahamova religija u službi svojih proroka mnoga je vjerovanja tada poprimila od zarathruštranske religije, o čemu svjedoči i Stari zavjet, kao što se i niz perzijskih riječi ukorijenio u hebrejskom jeziku (Estera na perzijskom znači zvijezda).

Za vrijeme Darija Velikog koji je kao Medijac - Hrvat (Medijac Darije - nazivanje u Tori, u KnjiziDanijelova]) došao na čelo Perzijskog Carstva (u Darijevim vojnim postrojbama bilo je daleko više Medijaca nego Perzijanaca), za carstvo se uvriježilo nazivlje Darijevo Sveopće Carstvo (Svekraljevstvo). Darije Veliki poklonio je Židovima novac za obnovu porušenog Salomonovog hrama, a Hram su Židovi obnovili pod vodstvom Zerubabela i Jošue. Židovi su Darija Velikog i Kira Velikog nazivali Jahvinim štićenicima u čijim su carstvima imali sva prava za opstojnost svoje religije, što se zadržalo i u današnjem Iranu. Darijevo carstvo koje se tada rasprostirale na čitavom tada poznatom svijetu (Europa, Azija do Indije, Bliski istok i sjeverna Afrika) i obuhvaćalo sve stare narode, sastojalo se od dvadeset i jednog podcarstva, tzv. satrpatija. Jedna satrpatija pod nazivom Skudra obuhvaćala je područje jugoistočne Europe od Jadranskog do Crnog mora, pa sve do zapada Europe. Sjedište satrpatije Skudre nalazilo se na području današnje Bosne i Hercegovine. To je razdoblje novih velikih migracija. Nakon što su već oko 2000. godine prije Krista Hrvati -Medijci već naseljavali prostore od Karpata do Jadrana, vraćajući se u svoju pradomovinu na dinarsko hrvatske prostore, novi val povratka Dinaraca - Hrvata uslijedio je za vrijeme podcarstva Skudre.

Harauvatija je na istoku carstva za vrijeme Darija Velikog također bila jedna satrpatija (praktički su dvije od dvadeset ijedne Darijeve satrpatije, najvećeg carstva u povijesti, bile hrvatske, Skudra i Harauvatija) čiji je dokaz uklesan u stijeni brda Bagastana, 450 kilometara od Teherana na staroperzijskom, elam-skom i akadsko-babilonskom pismu. Zapisano je ime tadašnjeg kralja Harauvata Vivana (530.-490. prije Krista) gdje na Darijevom proglasu piše da je bio ban u Perziji i kralj u Harauvatiji. Svako carstvo plaćalo je porez „kralju kraljeva", Dariju I. Velikom, tako da je podcarstvo Harauvatiš (Harauvatija) plaćalo 600 talenata, a Skudra (Šaka) 250 talenata.

Poznato je za najvećeg kralja u povijesti, Darija I. Velikog, što je prvi dao kovati zlatnike najveće moguće kakvoće (dvadesetka-ratno zlato) sa svojim likom na novcu. Bio je to prvi državni novac s vladarevim likom uopće. Darije Veliki je bio i veliki graditelj te je pod njegovom vlašću sagrađeno mnogo lokalnih i međunarodnih sustava komunikacija (ceste, državna pošta, novčarski sustav plaćanja, obavještajna služba, plovni putevi i dr.). Za vrijeme kralja nad kraljevima, Darija Velikog, iskopan je Sueski kanal, dvadeset i tri stoljeća prije nego stoje ponovo prokopan, stoje u svojim zapisima potvrdio Herodot oko 450. godine prije Krista pišući o kanalu dugom četiri dana plovidbe u kojemu su mogli ploviti dvije trijere s veslima, jedna pored druge. Prilikom izgradnje Sueskog kanala 1866. godine nedaleko od oznake 133. kilometra pronađen je proglas kralja kraljeva u kojemu dio teksta glasi: „Kralj Darije proglašava: Ja sam Perzijanac i s Perzijancima sam osvojio Egipat. Ja sam zapovjedio da se ovaj kanal iskopa od rijeke Nila, koja Egiptom teče, pa do mora, koje počinje od Perzije. Kanal je sagrađen tako kako sam ja zapovjedio."

Nakon što je Aleksandar Makedonski, koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. stoljeću prije Krista u sklopu parskog (perzijskog) kraljevstva. Kada su Parsi ušli u Harauvatiju, većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais (Don) u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče (2.-3. stoljeće) s imenima Horosstos (Hor-sat, Horvat) i Horoathos (Horoat, Hrvat). Na jednoj uklesanoj ploči koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata (ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati) uklesan je naziv Svnodos Horouathon (hrvatski sabor). Tekst na drugoj ploči počinje riječima Bože Svevišnji, udjeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću (kršćanstvo ili zaratustranizam). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom.

Zanimljivo je da je trebalo više od stotinu godina nakon što su ruski carski arheolozi pronašli tanaijske ploče, a knjige ruskih arheologa stajale su zapakirane, neotvorene u JAZU i današnjem HAZU, da netko iz Hrvatske uopće bude zainteresiran vidjeti kako izgledaju i odliti kopije te neprocjenjive povijesne baštine (900 godina starije od Bašćanske ploče). Važno je bilo tih stotinu godina da se krivotvori i objavi sve ono što je uopće mirisalo na Južne Slavene, na isti srpskohrvatski narod i srpskohrvatski jezik i pismo. Tanaijske ploče su zaslugom bivšeg veleposlanika Biščevića dovezene iz Rusije gdje su izlivene kopije i postavljene na pročelje dvorca Gredice u Zaboku. Tek se nedavno za gipsane kopije našlo mjesta i na pročelju zgrade HAZU. Orginali se čuvaju u muzeju Ermitraž u St. Petersburgu.

Zadnji spomen hrvatskog naroda na prostorima pradomovine zapisao je sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine, gdje spominje junački konjički narod Hrwts na obalama Azovskog mora.

Najstariji zapis o hrvatskom grbu na keramici je sa svetišta u Vučedolu, približno 2800. godina prije Krista, poznatiji kao zapis vučedolske kulture (nikada je nitko nije nazvao starohrvatska kultura). Zanimljivo je da se vučedolska kultura do kraja Drugog svjetskog rata nazivala slavonska kultura, a pod tim je imenom bila poznata u svjetskoj literaturi. Komunistički slavisti rado su prihvatili sugestiju Nijemca Roberta R. Schmidta koji je i otkrio 1938. godine slavonsku (vučedolsku) kulturu i prihvatili promjenu nazivlja iz slavonske kulture u vučedolsku kulturu.

Vučedolce su čak proglasili Grcima. Nikoga nisu zanimale šahovnice koje su Vučedolci često izrađivali na keramici i čiji se simbol ukrasa i modela u kontinuitetu nastavio do današnjeg doba. Danas je genetička struktura stanovništva Hrvatske nepobitno dokazala da su Vučedolci preci današnjih Hrvata, ali nazivlje vučedolska i dalje je ostalo.

Na huritskom prostoru pronađena je šahovnica u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. godine prije Krista. Iz približno 900. godine prije Krista pronađen je hrvatski grb na obrednoj vazi s kljunom za lijevanje u Sialknekropoli kraj Teherana, zatim na grobnici Neapola Skitskog s Krima iz 1.-3. stoljeća prije Krista, itd. Crveno-bijela polja označuju strane svijeta (zapad i jug), ali bijela boja također označava Svjetlo i sinove Svjetla, dok je crvena boja znak života. Zanimljivo je daje na grobnici Neapola Skitskog hrvatski grb počinjao s bijelim poljem. Cetingradski grb također je počinjao prvim bijelim poljem, kao i grb na pročelju crkve svete Lucije u Jurdanovu na Krku.21 Nije teško naslutiti da je početak crvenog polja na današnjem hrvatskom grbu samo politička odluka jer ništa nije smjelo biti identično kao u „omraženoj" NDH.

Zlatni lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Sarasvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi-AuRVAT-HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski), ARroMATi -Ha-RrauMATiš -ARraoVATiš -H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš -H(A)RauVATaiia -H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya -H(A)RauVATim - ARruVAuTti -H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se H(A)RVAT i HRVAT, HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD, ARiVATes, ARViATes (latinski), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, 9. stoljeće), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT-HORVAT-HRVAT (današnji oblici). Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana: Chrovat (Indija), Horbata i Horvat (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw, Arbat, Hirwat, Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (područje Mrtvoga mora) i dr.

Možda je najveću potvrdu poveznice hrvatsko-iranskih korijena istaknuo iranski veleposlanik Mohammad Asavesh Zarchi koji je samo potvrdio da i danas u sjeveroistočnom Iranu postoji područje koje se zove Hrvat.

Ostali oblici evolucija imena Hrvat kroz gotovo šest tisućljeća, od arijske riječi Sarasvati, rabili su se nazivlja: Aruvat-Harahvaiti-Aurvat-Harauvatim-Harahvat-Horohvat-Arivates-Horvathos-Hrovatoi-Crvat-Krobat-Croat-Hervat-Hirvat-Arvat-Rvat. Ako s današnjim Hrvatima povežemo i ostala hrvatskodinarska plemena, možemo brojno nazivlje i popuniti s Hatti, Hittiti, Hatiari, Hatuari, Arihati itd.

U ovom povijesnom sažetku arijsko-hrvatskog, medsko-hr-vatskog prikaza postojanja hrvatskog naroda, čemu se masonski panslavisti još i danas žestoko opiru, vidljivo je daje hrvatski narod jedan od najstarijih naroda na svijetu. Što se tiče Europe, genetika je dokazala da su Hrvati poslije Baska najstariji narod u Europi, oko 24.000 godina (baski genetski haplotip pojavio se pred 40.000 godina). Za istinu hrvatskih indoarijevskih korijena u nedalekoj prošlosti su znanstvenici i povjesničari bili proganjani i zatvarani, a poneki i ubijeni, kao stoje dr. Milan pl. Šufflav i Ivo Pilar u Kraljevini Jugoslaviji, a Ivo Guberina, Kereubin Šegvić i Mihovil Lovrić u komunističkoj Jugoslaviji).

Šufflay je bio veliki borac istine kojom se suprotstavljao ideji Velike Srbije iznoseći povijesne činjenice o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj i povezivanje zaratrustranske religije s iranskim korijenima. Posebice je aktualizirao pitanje Crvene Hrvatske (od Neretve do Drača) i zato bio mučki ubijen. Ubojstvo je izvršio policijski agent i plaćenik Branko Zwerger 19. veljače 1931. godine po naredbi Nikole Jukića, pripadnika prosrpske organizacije Mlada Jugoslavija, a plan je razradio tadašnji vojni zapovjednik Zagreba Beli Marković. Pravda je ipak zadesila ubojicu Zwergera jer su ga deset godina kasnije ubili ustaše. Svećenika, profesora Kerubina Šegvića, starca od 79 godina, komunistički režim je odmah poslije Drugog svjetskog rata osudio na smrt samo zato što je bio pristaša ,,gotske teorije" o podrijetlu Hrvata. Izašao je članak u tadašnjem Omladinskom listu pod nazivom Narodni sud je neumoljiv. U tom članku punom prezira i ismijavanja prof. Šegvića među ostalom bilo je i rečeno da je on „...stari svećenik, koji naliči na majmuna, začetnik takozvane gotske hipoteze o podrijetlu Hrvata..."

Kao velikih boraca za Hrvatsku treba se prisjetiti bar još nekih: dr. Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Filipa Lukasa, Mile Budaka, Antuna Gustava Matoša i dr. Oni rijetki koji su za vrijeme komunističke diktature pisali o istinskom podrijetlu Hrvata (fra S. Grubišić u svom djelu Od pradomovine do domovine, objavljene u Chicagu 1979. godine i fra Dominik Mandić u djelu Srbi i Hrvati, dva stara i različita naroda, 1971. godine) u komunističkoj Jugoslaviji nailazili su na osudu i svekoliku represiju uz nemogućnost da hvalevrijedne knjige dođu u javnost. Čudesno je da i danas krivovjerni slavisti čvrsto drže svoje katedre na hrvatskim sveučilištima, obnašaju vodeće dužnosti u znanstvenim ustanovama i školama grčevito braneći svoju slavistiku koja je nanijela toliko zla hrvatskom narodu, a pomoću koje će nas njihovi vladari, bar oni tako misle, lakše uvući u nove političke asocijacije s istočnim susjedima.

Kada je Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio Svjetsko Carstvo Darija Velikog na prostoru bivše satrapije Skudre odvaja se tračka zemlja (današnji prostor dijela Turske, Grčke, Srbije i Bugarske), dok prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela: europski i perzijski. Europski hrvatski korpus (Panonija) kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnog uništenja za vrijeme rimskog cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu.

Zanimljivo je primijetiti daje dvanaest godina vladavine Aleksandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo tako veliki utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a medu ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijede, odnosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, Perzije, sva znanstvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji, itd. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno-filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi pa se stječe dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima počelo od vremena bezbožnika i silnika Aleksandra Velikog.

Ne treba nas čuditi zašto se tako opsežno u hrvatskim pučkim i srednjim školama uči o grčkoj mitologiji, grčkim mudracima i filozofima, grčkoj kulturi i znanosti. Gotovo da ne postoji pučkoškolac koji nije čuo za izmišljene grčke bogove Zeusa, Heru, Afroditu, Apolona, Posejdona i dr., za grčku povijest od herojskog doba (2000. godine prije Krista) do kraja helenističkog doba (146. godine prije Krista), za Trojanski rat i Prijama, Parisa, Helenu i Ahileja, za Ilijadu i Odiseju, Spartu i Atenu i sve one mudrace i filozofe. Pučkoškolac, ali i običan hrvatski građanin, koji tako dobro poznaje grčku povijest, poznaje i povijest Rimskog Carstva, Egipta i Babilona, ali tako malo zna o drevnoj hrvatskoj povijesti utkanoj u najmoćnije svjetsko Perzijsko Carstvo, o njegovim golemim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Možda nikada nije ni čuo za kralja Kira Velikog i Danja L, kralja kraljeva, koje židovski proroci nazivaju Božjim pomazanicima. Gotovo da se u obrazovnoj povijesti ne uči o slavnoj hrvatskoj zemlji Panoniji!, o hrvatskom Iliriku, o njihovim vladarima, kulturi i civilizaciji.

Postoje dva razloga zastoje to tako. Prvi je borba Luciferovih sljedbenika na našem planetu protiv svih abelovaca, kako bi se u tom vječnom ratu ostvario Novi svjetski poredak na čelu s kraljem Luciferom. Da bi svjetsko masonstvo u službi Antikrista taj cilj moglo ostvariti, potrebno je u ljudske glave usaditi potpuno suprotne vrjednote od istinskih Božjih vrjednota. Zato, medu ostalim, treba slaviti izopačenu helensku civilizaciju, u njezinim bogovima i filozofima treba naći kamen mudrosti, a u njihovom okrutnom društvenom robovlasničkom sustavu naći željenu kolijevku svjetske demokracije. Nužno je vladarima svijeta da duh sotonizma, magije i ezoterije uđe u ljudsku dušu preko poganskog i krivovjernog Rimskog Carstva, hedonističkog i okultnog Babilona i mitološkog i sotonskog Egipta. Stoga sve druge drevne civilizacije, uljudbe i jednobožačke religije u svjetskoj povijesnoj znanosti moraju ostati nevažne i sekundarne za tijek razvoja čovječanstva, a nepoznate za ljudsku dušu.

Drugi razlog je službena povijest naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista za koje je grčka krivo vjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hrvatskog naroda te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj, od hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge (mali glodavaci poznati po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s litice u sigurnu smrt iako su svjesni svoje pogibelji), a od prostodušnog hrvatskog puka papagaje i zombije.

Panonija je tada obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedonskog. Žitelji Panonije, Iliri, naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske „čizme". Stoga povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plimije Stariji konstatira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom (u austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu). Stanovništvo Panonije je starosjedilačko stanovništvo Dinaraca-Hrvata s doseljenim medsko-hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica (medvjed je simbol Medijaca). Stanovništvo Panonije se naziva Iliri (povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici) i živi u heterogenim skupinama plemena (Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dal-mati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i drugi) i plemenskih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta, i to alkoholno piće medovina.

Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari-Hati, Autari-Hati ili Daisti-Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti (Hrvati) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri, prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko Đakova, u naselju Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua (lucernu) za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta.

Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u gradu Skodri (Skadar na rijeci Bojani), a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim, do pada Kartage 146. godine prije Krista, nije imao snage za sveopće osvajanje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski senator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao: „Ceterum. censeo Carthaginem esse delendam. (Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti.)"

Za vrijeme neodlučnog kralja Gentiusa koji je gotovo podanički podnosio makedonsko-rimske sukobe, pljačku i osvajanje ilirskih područja i odvođenje ilirskog puka u roblje, pad Ilirije (južno od rijeke Save) bio je neminovan. Dogodio se 3. rujna 171. godine prije Krista. Bio je to pad bogate zemlje velikih ratnika koja je u to vrijeme imala dvjesto dvadeset ratnih brodova (stotinu više od slavnog kralja Tomislava jedanaest stoljeća poslije). Padom Ilirije Rimljani su osnovali svoju provinciju Dalmaciju na čije obale počinju naseljavati Latini i ostala romanska plemena. Dalmacija je zauzimala teritorij današnje Hrvatske južnije od rijeke Save, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, zapadnu Srbiju južno od Dunava, Crnu Goru, sjevernu Makedoniju i sjevernu Albaniju. Prema pisanjima svetog Jeronima, filozofa i jezikoslovca hrvatskih korijena (347.-420. godine), najsjeverniji veći grad Dalmacije bio je Stridon (današnja Banja Luka) u kojemu se sveti Jeronim rodio.

Sjeverni dio Panonije Rimljani su postupno zauzimali, a svoj prostor su zaokružili 34. godine prije Krista. Na tom dijelu su osnovali provinciju Panoniju koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske, zapadni dio Mađarske (do Dunava), istočnu Austriju, Vojvodinu, Slovačku i dio Slovenije. Zapadni dio Panonije nakon Dioklecijanovih reformi 297. godine Rimljani zovu Panonija Savia, prema rijeci Savus (Savi), a prostirala se od Karlovca i Banja Luke do Bratislave i zapadno od Dunava s gradom Bečom. Od rimskog naziva Savii ili Savensi poteklo je i zajedničko ime za narode koji su govorili sličnim jezicima, Savensi = Slaveni, stoje i danas ostalo u nazivlju država Slovenije i Slovačke i hrvatske pokrajine Slavonije. Ukrajinski monarh Nestor iz 11. stoljeća tvrdio je daje pradomovina Slavena rimska pokrajina Panonija Savia, a ne zemlja sjeverno od Karpata. Sasvim je izvjesno da sjeverno od Karpata nikada nije postojala nikakva izmišljena država Sveslavija, što nas i danas uporni Slavisti žele podučiti, već se sjeverno od Crnog mora nalazila skupina primitivnih slavenskih plemena doseljenih iz Panonije Savie koja je na tim prostorima živjela s avarskim plemenima.

U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja. Drugi izvori spominju opata Martina koji je nakon 3 god. boravka u Hrvatskoj doveo u Rim hrvatske maldiće zbog obuke kršćanskoj vjeri što je početak pokrštavanja.

Prihvačanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

Car Porfirogenet prepričao je tekst ovog zanimljivog ugovora 678. - 681.)

"Što se tiče Hrvatske, i ona je od svoje strane pridonijela, da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna: proširenje bugarskoga carstva do Jadranskoga mora; ona je osujetila barbarsko istrjebljenje žiteljstva Srbije; ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama; ona je do posljednjega čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske [koja se tada još nije bila poslavenila]. Hrvatska na sjeveru mnogo je više nego Drač na jugu omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom".

Alfred Nicolas Rambaud (1842-1905), francuski državnik i povjesničar, član Akademije moralnih i političkih nauka (1897.), član Srpske kraljevske akademije, profesor povijesti na Sorboni (1881.), u Université de Caen Basse-Normandie i u Université de Lorraine, u 1896-1898. ministar narodne prosvete Francuske.

IZVOR: Alfred Nicolas Rambaud. L'empire grec au dixičme sičcle: Constantin Porphyrogénčte. Paris, 1870. P. 464.

 

VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA :

 

 

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

 

 

 

Hrvatska

(Dmytro Pavlyčko)
 

Po brdima Božja ruka laka

Prostrla je sela poput platna,

Tu se širi jedna zemlja skladna,

Kukuruzna, sočna, vinogradna

Što miriše poput medenjaka.

 

Prozirno ko dječja duša, bistro,

Šumi more plavetno i čisto.

Obale - ko košare jagoda :

Krovovi se naselja crvene,

A masline zelenilo nude

Da zaštite i ptice i ljude.

 

Na slavensko stablo tu je davna

Rimska još nakalemljena grana.

I hridine sve, i sve doline,

Gdje sad pčele zuje pjesme svoje,

Na krvavim temeljima stoje.

 

Razlijeva se nebom bijela pjena,

A na vodi, iza plavih stijena -

Oble gore kô grudi i koljena

Mladih žena što plivaju leđno.

 

Oči kuća srušenih do tla,

Svi tragovi ugašenog rata

Pune dušu, i htio bih znati -

Možda mi predci, Bijeli Hrvati,

Prožimlju tako srce do dna.

 

Kô nestali snovi iz djetinjstva

Tu nada mnom blista krošnje siva :

Tisućljetna maslina, Hrvatska,

Puna rana, ali uvijek živa!

 

Prijevod prof. Antice Menac, Zagreb, s ukrajinskog

 

CRVENA HRVATSKA :

 

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4.- 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374.- 662. god.) : Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6.- 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

   a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

   b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

   c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

   d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

   e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

   f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5.- 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16.- 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22.- 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23.- 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406.- 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602.- 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623.- 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6.- 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država: gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj balkanskoj Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.

 

PRIKARPATIJA :

 

Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama, to je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi O. Šahmatova, Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. st., a glavni im je grad bio Džarvab. M. Barsov, analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao je dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru.

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj je teritorij danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slivačkoj i Mađarskoj. On također djeli mišljenje glasovitog arheologa B. Timoščuka da su gradišta na području Bukovine pripadale Hrvatima koje su zbog nepoznatih razloga ih napustili. A M. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi.

Srednjovjekovna gradišta Prikarpatja :

Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera-arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od 200 gradišta. Među njima, poznata po pisanjim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta: Galič, Terebovlja, Peremišilj (danas Przemysł, Poljska), Zvenigorod, Vasiljiv i dr. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice, pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neprestano bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao "kralj Hrvatske".

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica - kraj prve polovine 14. st. - određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.

Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.

 

GRAD STILJSKO :

 

Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. - 10. st. u selu STILJSKO, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).

Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto STILJSKO se spominje pored poznatih povjesnih centara Galicko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.

Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveć arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. - 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. - 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: "Zlatna Vrata", "Željezna Vrata", "Bijela Cesta", "Veža" (Kula), "Zdenac kneza", "Himina dolina", "Komorišče", "Podkomorišče" i drugi.

Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa - građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.

 

 

Kultna središta Bijelih Hrvata u okolici Stiljska :

U okolici grada Stiljsko nalazila su se brojna groblja te poganska svetišta: pored sela Iljiv, kultni centar u okolici Dibrova te špiljski kompleksi na sjeveru od grada Mikolajiv pored Lavova. Na temelju arheoloških istraživanja ustanovljeno je da su poganska svetišta bila namjenjena za slavensko stanovništvo od druga polovice 8. do 10. st. Specifika kultnih građevina svjedoče o njihovome dokršćanskome podrijetlu. Oni su do danas jedini poznati primjeri dokršćanskog kultnog graditeljstva među Slavenima. Možda su to svetišta boga Horsa koja spominju istočni izvori iz 9. - 10. st.?

Svetište pored sela Iljiv je smješteno na južnoj strani sela, na visokom brdu lijeve obale rijeke Ilovec. Na trokutu puluotoka koji ima u planu maleni trg veličine 30 x 40 metara i okružen je s nizinske strane dubokim rovom i nasipom, a s drugih strana strmom urvinom, očuvao se je pravokutni pijedestal 3,5 x 4,5 metara koji je nadvasivao obližnju površinu za 1,0 m. S jedne strane pijedestal se priljubio uz dugački nasip koji se je upirao suprotnim krajevima u strme stijene brda. U vrijeme prvih arheoloških istraživanja koja su bila provedena na 1987. godine bilo je ustanovljeno kultno značenje tog nalazišta.

Moguće je da s dolaskom kršćanstva na gradini-svetištu bio sagrađen utvrđeni zamak koji se je održao do druge polovice 13. st. Ovdje su se u strmim odronima brda. koja nadvisuju rijeku Ilovec, sačuvali ostaci nekoliko špiljskih prostorija koje su bile usječene u kameni monolit. Vrlo je vjerojatno da su one bile povezane podzemnim hodnicima koji su služili svrsi u vrijeme postojanja zamka, a možda i ranije.

Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.

Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.

Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira - rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također "Stolovij Kaminj" (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.

Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 - 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski tumači ovo kao simbole svemira: "Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet."

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 - 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok - zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.

 

TANAJSKE PLOČE :

 

Tanajske ploče su dva epigrafska natpisa iz 3. stoljeća koje je 1853. godine pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu u Rusiji koji se tada zvao Tanais. Danas se čuvaju u muzeju Ermitaž u Sankt Petersburgu. Ploče su spomen-ploče postavljene prilikom građevinskih radova u gradu. U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος) za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena Hrvatin ili Hrvoje. U jednom od natpisa Horoáthos (Χοροάθος) se spominje kao sin od Sandarza što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla.

Još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy-Blumenthal (1734.-1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu starovjekovnih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom jezično slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnog mora moralo stanovati iransko pleme Protohrvata.

 

Na pločama se spominju muška imena, zapravo etnonimi HOROATHOS i HOROUATHOS.

Tekst je s grčkog jezika preveo dr. sc. Ante Škegro, a prijevod je postavljen s njegovom dozvolom.

 

1. PLOČA :

Bogu najvišem. Nek je sa srećom!

U vrijeme vladavine kralja Tiberija Julija Sauromata,

prijatelja cara i prijatelja Rimljana, pobožnog. Bogoštovni zbor

na čelu sa svećenikom Julijem, sinom Ralhadovim, i ocem bogoštovnog zbora

Horuat[a, sina --]o[--], i okupljačem bogoštovnog zbora Ardarakom,

sinom [S]inegdemovim, i plemenitim Diaionom, sinom Kerdonakovim, (?) i

vrlo plemenitim [--]ionom, sinom Forgabakovim, i predvod-

nikom mladeži Demetrijem, sinom Apolonijevim, i gimnazijarhom Ba-

zilidom, sinom Teonikovim, i Atom, sinom Heraklidovim, prijateljem

bogoštovnog zbora. I ostali članovi: Ardarak, sin Zia

[--]onov, Demetrije, sin [--]onov, Liman, sin Fidin,

[Mi]dah?, sin [--]anov, Asklepijad, sin Valerijev,

[-g?]odan, sin Demetrijev, Menestrat, sin Likiskov,

[sin ---]ikahov, Diofant, sin Deiev, Poplij

[sin ----]din, Heraklid, sin Epigonov, Iardo[--],

sin [D]emetrijev, Afrodizije, sin Hrise-

rotov, [Fal]da[ra]n, sin Apolonijev, Filip

[sin ----]n[ov, Kalus, sin Atenijev, Kofarno

[sin ---------] [T]rifon, sin Andromenov,

o [-------], sin Horoathov, Teotim, sin Psiha-

rionov, [---]dibal, sin Far[nakov], Euios, sin Ro-

donov, [Hera]klid, sin At[iov, ----- sin Aris]-

tod[emov, S]imah, sin Sa[-----],

kos[--------]

filo[---------]

orano[-- Zorthi?]n, sin Be[likov?],

Radam[ist?], sin [--], sin Fadinamov [--],

Mir [on?], sin [---], sin Mastu[sov ---]

po[----]os, sin Ardarakov, [--]

Fid[a, sin ---]nov, Hari[ton, sin ---], [A]-

rathi[--, sin------]

U [godini i mjesecu] Lo[u] [--]

 

 

2. PLOČA :

Nek je sa srećom!

U vrijeme kralja Reskuporida, sina

velikog kralja Sauromata, i

Zenon, sin Fanejev, izaslanik kra-

lja Reskuporida, i [u vrijeme] Ho-

farna, sina Sandarizova, Babos, sin Baio-

raspov, Niblobor, sin Dosimoksar-

thov, Horoathos, sin Sandarziov, arhon-

ti Tanaićana, Hofrazmo, sin Forga-

bakov, Bazilid, sin Teonikov, he-

lenarh. Priredivši skupštinu

o vlastitu trošku opet obnovili [trg]

gradu i trgovcima preko nadzornika Zenona, sina Fan-

ejeva, Farnoksart, sin Taurejev,

Faldaran, sin Apolonijev, i

arhitekta Diofanta, sina Ne-

opolova i Aurelija, sina Antoni-

nova, Nauak, sin Meuakov.

Godine 517.



[ PROČITAJ VIŠE ]

 

RIJEKA ERAX :

 

Rijeka Erax (grčki: 'Εραξ, ukrain. Harvatka ): To je antički helenistički toponim za manji pritok rijeke Dnjepra u Ukrajini, gdje je njezin današnji sinonim najvjerojatnije rječica Harvatka. Nakon ranijih Tanajskih nadpisa, gotsko-hrvatski boj na Eraxu je prvi poznati toponim u antičkoj Europi, gdje se predslavenski Iranohrvati već u IV. stoljeću pojavljuju kao moćna vojnopolitička sila na geostrateškoj pozornici. Naši sinekurni historičari i jugoslavisti taj dogodjaj uglavnom prešućuju kao nemoguć, jer je bio prije Slavena.

Ova antička rijeka Erax je ključni toponim iz prapovijesti ranih Hrvata u kasnoantičkoj Europi. Prvi sigurni toponim ranih predslavenskih Iranohrvata u antičkoj Europi je luka Tanais kod Rostova na ušću rijeke Dona u Azovsko more, gdje se na 2 kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća po Kristu, pisane na grčkom nalazi naš prvi europski etnonim Horouathos i Horoathoi (usp. pobliže: Tanajske ploče). Drugi antički toponim važan za rane predslavenske Iranohrvate, oko stoljeće kasniji nakon Tanaisa je rijeka Erax kao pritok Dnjepra u današnjoj Ukrajini, gdje je to najvjerojatnije sada rječica Harvatka nazvana po legendarnom dolasku Hrvata.

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Germana. Noviji ruski povijesnici drže i da je potom ključna i za prvu organiziranu pojavu ranih Slavena na europskoj geopolitičkoj sceni kasne antike, jer je rezultat tog boja bio razvitak prve poznate poluslavenske države, tzv. Velikaya Horvatiya (A.V. Mayorov 2006) u istočnoj Europi na ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Nakon prvih oskudnih etnonima predslavenskih Iranohrvata iz Tanaisa, u kasnoantičkoj bitki na Eraxu se rani Iranohrvati ponovno pojavljuju u europskoj povijesti, ali tada već kao organizirana vojnopolitička sila koja je kasnije kroz par stoljeća usmjeravala političku povijest istočne Europe i postala prvi poznati rani Piemont oko kojega se od kasne antike kulturno-politički okupljaju rani Slaveni.

U 3. i 4. stoljeću, na području Ukrajine je postojala ranogermanska država Gota, koju su od god. 375. s istoka ugrozile nomadske provale Huna, koji su potom nastavili provale na zapad u srednju Europu. Isprva kao hunski saveznici u nastojanju da se oslobode gotske prevlasti, predslavenski Iranohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada. Kao posljedica te naše bitke se zapadni Goti (Vizigoti) povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i kasnije provaljuju u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Zato je ustvari taj boj na Eraxu postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike i u ranomu srednjem vijeku. Ova značajna bitka i gotski poraz na Eraxu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Iranohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Iranohrvata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.

Nakon toga ključnog boja na Eraxu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko vazalno carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz ranoga srednjeg vijeka većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya" (Alexander Mayorov 2006), kao prvi samostalni poluslavenski Piemont oko kojeg su se potom kulturno-politički okupljali rani Slaveni. U tomu poluslavenskom carstvu su feudalnu vojnopolitičku elitu tvorili Alani i Iranohrvati, a u seoskoj većini kmetova su postupno prevladali Slaveni. Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowataland (Bosworth 1855), kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske rijeke Tise sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602. Nakon toga izvan avarske vlasti od 6. st. preostaje samo njezin sjeverozapadni dio kao karpatska Bijela Hrvatska koja je već uglavnom slavizirana, dok se drugi dio iranohrvatske feudalne elite iz Ukrajine seli na jugozapad do Jadrana.

Taj rani gotsko-hrvatski boj na rijeci Erax je bio ključan prekretnički dogodjaj, kako u antičkoj povijesti Gota i inih Germana, tako i na početku povijesti ranih Slavena. Danas u istočnoj Europi njihovi povjesničari sve češće navode da je zapravo god. 376. s bitkom na Eraxu prvi siguran početak pisane političke povijesti Slavena, Rusije i Ukrajine, pa je nakon toga stvorena 'Velikaya Horvatiya' kao jedna od prvih feudalnih država u kasnoantičkoj Europi. Nakon antičke robovlasničke vlasti na istočnoeuropskom prostoru sjeverno od Crnog mora (Bizant, Goti, itd.), ranoslavenska plemena su tu dolazak Iranohrvata s liberalnijim feudalnim poretkom i dijelom sličnim (satemskim) jezikom uz početak razvoja staroslavenskog društva i zajedničke kulture, vjerojatno doživjela kao oslobodjenje. Zbog svega toga je prekretnički boj na Eraxu sve donedavna ostavio duboke tragove, ne samo u germanskim legendama (Hervarsaga), nego takodjer i u donedavna manje poznatim, staroslavenskim legendama o ranom dolasku karizmatskih Hrvata osobito u Ukrajini, Galiciji i Slovačkoj.

Hervarar saga ok Heiđreks (Saga o Hervar i Heidrek) je legendarna saga iz 4. stoljeća kombinirajući obzira na nekoliko starijih sage. To je vrijedan sage za nekoliko različitih razloga koja svojim književnim kvalitetama. Ona sadrži tradicije ratova između Gota i Hrvata u zemlji Krovataland , iz 4. stoljeća, a zadnji dio se koristi kao izvor za švedsku srednjovjekovnu povijesti. Štoviše, to je bio važan izvor inspiracije za pisca Tolkiena , kada oblikuje svoje legende Međuzemlja . Međutim, saga može biti najviše cijenjena zbog svoje nezaboravne slike, kao što se vidi iz citata iz jednog od njegovih prevoditelja, Nora Kershaw Chadwick , o invaziji Horde:

Hervör stoji na izlazku sa vrhu tornja i gleda na jug prema šumi; Angantyr svoje ljude koji marširaju u bitku i suho primjećuje da se mnogo njih neće vratiti, veliki oblaci prašine u ravnici, kroz koju blista bijeli oklop i zlatna kaciga, Hrvatske konjice koja juriša na njegove ratnike.

Prema ovoj sagi Tolkin je napisao knjigu o kralju Mudrom. Svakako se u svim Tolkinovim djelima, kao i u Gospodaru prstena spominje Međurječje . Taj naziv su Rimljani dali Panoniji daleko prije toga. Dakle odnosi se na dio Hrvatske između rijeke Drave, Save i Dunava. Pogotovo na dio Volkejskih močvara uz Dunav. (Kopački rit?)

Saga se nalaze u mnogim članicma, ali postoje tri različite verzije nazivaju H , R i U , od kojih H i R su sačuvane u Vellums. H sačuvan je u Hauksbók (AM 544, 4to), prema Haukr Erlendsson (D. 1334), s oko 1325. R , ili MS 2845, 4 koja je pohranjena u danskoj Kraljevskoj knjižnici u Kopenhagenu.

Gotsko se ime prestalo koristiti nakon 390 AD., kao što Grýting ( Ostrogot , usp. latinski oblik Greutungi ) iTyrfing ( vizigotskoga , usp. latinski oblik Tervingi ). Događaji su smješteni u područje koje su osvojili Goti ranije. Gotički grad Arheimar nalazi na Dniepr ( ... á á Danparstöđum ţeim BAE, er Árheimar heita ..? ), Kralj Heidrek umire u Horvatya (... und Harvađa fjöllum ) i bitka se odvija na Dunavskim ravnicama (... á á vígvöll Dúnheiđi í Dylgjudölum ). Mitski Mirkwooda koji pobjedi napadaće u zamočvarenom dijelu Podunavlja (čini se da odgovaraju području Maeotian močvara – močvare južno od Vinkovaca ili Kopački rit).

Iako, imena svjedoče o povijesnoj osnovi, izvor: Majorov: velika Hrvatska.. Budući ime Heidrek ( Stari nordijski Heiđrekr ) je kvazi-sinonim Ermanaric ( heiđr znači "čast" i "slava", Stari nordijski Jörmund znači "lijepo"), moguće poravnanje je da Heidrek Mudri unuk Heidrek Ulfham . Heidrek Ulfham je rekao da su svladali Gote za dugo vremena, a Jordanes pripovijeda da je Ermanaric živio 110 godina. Ako je tako, Hervarar saga se svakako odražava na dio Hrvatske povijesti, koji je u nas posve zapostavljen.

Postoji mnogo u ovoj sagi, koje čitatelji Tolkienovog rada prepoznavaju. Tu su, primjerice, Rohirim , hrabri zaštitnik, Mrkodol, uklet kastrat donosi očaravajući mačevi, mithrila -oklopne košulje, epska bitka, plameni mač, a dva patuljaka nazivom Dwalin i Durin. Najmlađi sin, Christopher JRR Tolkiena, je preveo djelo 1960, što daje pravu njegovu verziju sage o kralju Heidreku Mudrog .

Ova saga spominje strašnu bitku Gota i Hrvata na Dunavskim ravnicama. U Wikipediji postoje i drugi prijevodi, ali većinom sa iskrivljenim imenima za pobjedničke Hrvate. Poslije ove bitke, već rečeno, Goti bježe na zapad, u Italiju, što dalje od Hrvata.

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Hrvata.

Indohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada.

Kao posljedica te bitke zapadni Goti (Vizigoti) se povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i Grčku, a kasnije provaljuju iz Albanije u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Sljedeći, a vjerojatno najteži poraz Gota, opisanih u Harvesagi dogodio se u okolici Vinkovaca, jer se spominje Volkejska močvara, ili na području današnje Baranje ( Kopački rit, kao najveća močvara do dana današnjeg)

Samo dio iz sage: kralj Heidrik sjedi na brežuljku i gleda u ravnicu kako njegovi borci marširaju u boj. Duša mu se sledi kad spazi dolazak Hrvatska konjica. Na suncu se bljeskaju štitovi koplja, a na glavama zlatne kacige. Zemlju opisuju kao Krowataland.

Zato je ustvari taj rat, a i pobjeda Hrvata postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike. Ova značajna bitka i gotski poraz na Dunavu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Indohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Arijskih Hrvata Sarmata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.

Već tri godine kasnije 379 AD, divlje horde Huna napadaju Evropu. Rimljani zajedno sa Hrvatskom vojskom zaustavljaju ovaj nalet na obalama Dunava, kojeg osvajači nikada nisu prešli. Huni prodiru sve do Carigrada. Osvajajući pritom Maeziu, Tračku i Makedoniju. O ovome ima samo rečenica u Harver sage.

Nakon toga ključnog boja na Eraxu i Dunavu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko Hrvatsko carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz tog ranog vremena većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya"

Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowata land , kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske regije sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602 AD.

No iz priloženih karata se vidi da Avari (Slaveni) nisu prešli Dunav, a nisu ni pregazili Iliriju, već je tu zaglavila većina njihove vojske, a poginuo je i sam avarski kagan Bajan (o tome pišu naši i strani stariji povjesničari).

Kineski stručnjaci za prahistoriju ustvrdili su da su bila dva glavna vala prodora Avara iz izakarpadskog područja. Iz Franačkih kronika sačuvala se uspomena na Veliku pobjedu Franaka pojačanih sa trupama Hrvatskog bana Vojnomira istočno od Dunava do Tise:

Sukobe s Avarima, Franci započinju još 791. godine kada sin Pipina Malog, Karlo Veliki, prodire uPodunavlje, zauzima neke avarske logore (ringove) i vraća se natrag. Iste godine, kada se saznalo za Pipinove pobjede, dvije franačke kolone, idući sa sjevera lijevom i desnom stranom Dunava dolaze do Emsa i prelaze avarsku granicu i Karlo Veliki objavljuje rat Avarima. Koristeći se već započetim napadom, Franci stižu bez većeg otpora do ušća Dunava, gdje se poslije 52 dana pustošenja vraćaju iz avarskog teritorija.

Markgrof Erich Furlanski, iskoristivši neslogu Avara, 795. godine kreće u borbu protiv Avara u savezu s hrvatskim knezom Vojnomirom i zauzima glavni avarski ring između rijeka Tise i Dunava. Međutim tek 796. godine Pipin ponovno upada u avarski teritorij, ruši glavni avarski ring i učvršćuje franačku vlast nad Avarima, koji poslije toga i nestaju.

No vratimo se sad u 3 stoljeće prije Krista, na početak Rimskog osvajanja Ilirije, gdje žive Arivates čelni ljudi koji žive na vrhu(C. Plinije)., Rivates, Rvati, Hrvati.

Ilirija, rimski Ilyricum je zemlja sa više različitih plemena, ali jedan narod koga Plinije st. Zove Arivates (Hrvati), koja koriste isti jezik, slave iste običaje, pogotovu božanstva, Zemlja koju Rimljani, prije Krista zovu „terra inkognita magna“

Zemlja koju bizantijski, ali i grčki povjesničari opisuju kao jedna od tri najveće u Evropi. (nemojte pomisliti o današnjem vremenu). Danas smo dovoljno beznačajni.

Dakle Ilirikum od Vindobone (Beč) do rijeke Drim u Albaniji, i dalje do Epirha i Korkire (Krf). Od Alpa do Dunava, te uz cijelu istočnu obalu Jadrana iznad do Veneta, sa svim otocima osim Issae (Visa) u posjedu Grka i djelomićno primorskih otoka. Po Pliniu st. Ilirski kraljevi su: Pleu-artus (Artur) - Agron – Teuta, njegova druga žena- Balajos - Bardilis - Baton - Epulon - Gencije - Glaukijas - Grabos - Kleitus - Longarus - Mitilos - Monunius - Pineus - Pleuratus - Scerdilaidas - Sirhas – pa Prefektura Ilirik – Rim do raspada, potom narodni vladari Banovi i Rex croatorum – hrvatski kraljevi.

Engleski stručnjaci za povjest – iz Kembriđa:

Iliri su Indoarijskog porijekla, a poznati vladari su bili:

(Paeonian - Panonac) Agron, Artus iz Mesapije (Artur), Audata, Audoleon, Ballaios, Bardylis II, Bardyllis, Baton, Baton II, Baton I, Bircenna, Car Cleituse Ilirski, Demetrius Faros, Epulon, Etuta, Eurydice, Galaurus, Gentius, Glaucias od Taulanta, Grabos, Grabus, Longarus, Monunius iz Dardanije, Monunius II Dardanije, Mytilus car Ilirije, Mesapia, Pinnes Panonije, Pinnes, Pleu-Artus (kralj Artur), Pleuratus II, Pleuratus III, Pleurias Scerdilaidas, Agron II, Teuta (Teutoburgion Vukovar, vjerovjatno upravni grad), Triteuta, Demetrije Hvarski..

Dakle već u tisućljeću prije Krista imamo Arijanske vladare u Iliriji. Plinije stariji:

U iliriji je živio narod Arivates. čelni ljudi, koji žive na vrhovima (sa lat. oni koji su stigli: Arivates, Harvates, Rvati, H>a<rvati), a plemena su: najveće svakako Iasi ( Jasi) prevedeno s grčkog vodeni , Abri - Albani - Amantini - Andizeti - Ardijejci (Ardiani) - Azali - Arijani - Autarijati - Bilioni - Breuci - Glindioni - Dalmati - Daorsi - Dasareti - Derentini - Deuri - Dezitijati - Dindari - Dicioni -Dokleati - Enhilejci - Grabi - Haonci – Herkulijani - Helidonci –(od sunca) Kolapijani - Labeati - Mezeji - Melkumani - Molosi - Partini - Piketi - Pirusti - Salentini - Sardeati - Taulanti, od Alpa do rijeke Krapine živi pleme Norici, Ispod žive Japodi iznad Save, gore žive Varcijani, dolje Segestani i uz rijeku kupu Kolpijani. U Istri Histri, dalje uz more Liburni, pa Dalmati.

Posebnosti: Plinije također bilježi da su Rimski građani između ostalog Segestani, Agryni (Agyrini) građani Agria – Zagreba.

Ilirij onoga vremena je svakako jedna od tri najveće države prethistorijske Evrope. Svakako veći i od rascjepkanih državica – gradova Italije i Grčke.

"Ovdje počinje Panonija, plodonosna šumama žira, spuštajući se niz vrhove Alpa, u sredini Ilirije, od sjevera do juga, spuštanje po blagoj padini na desno i lijevo. Dio koji gleda na Jadransko more zove se Dalmacija i Ilirik, koji je već spomenut. Pannonia proteže na sjeveru, gdje graniči sa Dunavom. Glavni gradovi su Aemona i Siscia, gdje žive kolonije uz poznate i plovne rijeke koje teku u Dunav. Drava teće iz Noricuma oštro, Sava, koja se spušta niže Carnian Alpi, na 120.000 stadija dužine: Uz Dravu u Iliriji žive narod Arivates, plemena nakon prolaza Drave kroz Serrčtes su Serrapilles, su Iases, su Andizčtes; Uz Savu žive Colapians i Breuques.

To su glavni ljudi postoje daljnji Arivates, su redom, poznati kao Ljubavnici (vrlo lijepi), Belgites, Katara, Cornacates, Eravisces, Hercuniates, Latoviques, Osériates, Varcians; Planina Klaudije, do Skor ispred, iza Taurisci u Savi je Métubarris otok (danas vjerovatno Budaševo – Topolovac), najveći riječni otok, osim toga, ostali dostojni da se spominje rijeka: Colapis, koja se ulijeva u Savu kod Siska i koji, otok zove Segestica, Bacuntius, koji također ulijeva u Savu kod Marsonije, na području Sirmiens i Amantins, zatim u 45 000 koraka, Taurunum gdje se pridružuje Dunavu, iznad ušća tih Valdasus i Urpanus, rijeke koje su bez nekog značaja. "

Brodovlje, tehnika ljudi i vještine ratovanja, stvljaju protivinica Ilira strah u kosti. Strani i domaći povjestni stručnjaci opisuju u detalje Ilirska osvajanja od Veneta do Epirha. Pogotovo stalni napadi na jug Makedonije i gradove državice sve do Crnog mora. Grčke kolonije na Peloponezu, stalna su meta Ilirskih napada i pljački. Grčki slijepi pjesnik Homer, nije bez veze opjevao Ilijadu. U tom Grčkom epu spominje se bitka između Itake ( leži na grčkoj strani Levanta) i Troje (Ilija). U stvari, evo malo mašte: nije li to je Ep o grčkoj pobjedi nad pljačkašima (Ilirima).

Opisujući put prema Troji Homer prilično točno određuje kurs (na 354 stupnjeva 184 stupnja od Aleksandrije prema zvijezdi sjevernjači, gdje točno ulazi u Jadransko more) Ovaj put Herodijan stavlja na kartu na kojoj on u detalje opisuje Dalmatinske otoke i obalu, posebno Pharos ( zove ga i Helios). Ako se zna da rijeć AR dolazi iz Arijane i ima značenje od Boga, Sunčan, onda to potvrđuje Homerove detalje, u kojima opisuje taj naš otok kao brod (u obliku broda) gdje su se Grci odmorili i nauživali svih dobrota, kako pjesnik piše dalje, prije odlaska u poznatu bitku na Trojanskom polju.

A sada pitanje: zašto bi Grci oplovili Egejsko i Sredozemno more do Jadrana, da se odmore na Hvaru, a onda išli u napad na Troju koja je na istočnoj obali Sredozemlja danas u Turskoj? Ovo je besmislica za sve koji imalo poznaju kartografiju. Današnji nautičari dobro znaju čudi i Jadrana i Sredozemnog mora, da nam je svima jasno kako bi to u Grčko vrijeme bilo apsurdno, vući toliku vojsku po Sredozemnom moru.

Ovo pišem samo kao natuknicu našim poznatim stručnjacima sa željom da Ilijadu i Odiseju napokon prevedu od riječi do riječi. Mnogi bi se vjetrovi digli na samu pomisao da se ove tvrdnje potkrijepe sa arheološkim artefaktima. Stvarno bi ti pametni Grci bili glupi, kad bi se izlagali tegobama ondašnjih putovanja morem, prema mjestu koje je danas poznato kao Troja u Turskoj. Sto puta bi im bilo lakše iz Grčke, koja leži na Pontu, kopnenim putem osvojiti taj grad.

Postavimo si pitanje ako je Pharos bio mjesto odmora, zašto bi Grčko brodovlje otplovilo iza Sardinije do Korzike? Nisu li to podvale talijanskih Latinista, koji su namjerno željeli pokazati Italiju kao područje trojanske bitke. Nije li i u Odiseji opjevano Jadransko otočje. Počev od Korčule, Mljeta, Lošinja, Cresa, Hvara i Kornata a i drugih. Ako proučimo Herodijanovu Kartu i Herodotov proračun puta u Jadran, onda od Aleksandrijske luke grčka flota plovi u smjeru 354 stupnja ( prema zvjezdi sjevernjači - ravno u Jadran).

Osim toga Tko je u daleku povjest „terorizirao Grčke gradove“? Italija svakako nije, oni su stvorili savez sa Grcima, a protiv Teute – druge Agronove žene).

Ili(ri)j - Nije li ovo pjesnička sloboda gospodina Homera. No Grci su svakako bili opsjednuti toplim Jadranom i močnom Ilirijom, koja ih je robila nekoliko stoljeća i kojoj su morali plaćati danak u zlatu?

Ako su pak Agranon (stari Zagreb) zvali pljačkaški, onda je Agron, kralj Ilira, koji je bio najveći neprijatelj Grčke, a pljačkao je obalu od Makedonije, Epirha do Helenspota, živio i kraljevao u njemu. Agronova morska i riječna flota brzih brodova, bila je strah i trepet ondašnjeg svijeta.

Gospodin Salinas iz Meksika ne govori o Gabeli i Vidu bez veze da je tu Troja, te da napokon Hrvatska počne otkopavanje takovih rariteta. Mnogo je još neotkrivenog blaga u našoj Domovini. Od Gradeca, Prozora kod Otočca do Troje. Vrijeme je da postanemo malo ponosniji, da se odreknemo pedesetgodišnje krive povjesti, i da sebi i Evropi dokažemo i pokažemo našu opstojnost i kulturu.

Opis fra Lovrenciana veyskog (Krčkog - zavičajnog) koji nije putovao dalje od Splita – Spljeta: kako u Troji pada fratar s krova, pomoleći se svetom Jeronimu osta živ

 

Izvod iz „Kriposti Sv. Jeronima :

Ilirski grb, zvijezda i mjesec iz daleke Arijane (simboli Boga Višnjeg i Krišnu njegovog sina) Zvijezda je kao simbol Boga Višnjega na nekoliko županija i gradova Hrvatske. (Ovaj simbol zvijezda i mjesec bio je uklesan u okruglu kulu na Gradecu –vidi dolje)

Iliri su u Evropi ranog vijeka bili označeni kao nomadi, stočari. Bez stalnih mjesta prebivanja. No to svakako nije istina, prešučivanjem Ilirskih kraljeva u novijoj povjesti, radi se zbrka radi skrivanja činjenica o života na tlu današnje Hrvatske.

Evo dakle poznatih Ilirskih gradova (lat. Civitas) : Agronon/Agria na Mons Lutulusu - Aenona - Albanopolis - Amantia - Andetrium - Arduba - Basanija - Daorson - Damastion - Delminijum - Doklea - Lihnidos - Meteon - Narenta - Nezakcijum - Ninia - Promona - Rizinium - Škodra- Uscana - Siscije – Segeste, Murse, Petovie, Naoportos (grčki: nosi brod, veza Jason i Argonauti) – Vrhnika, Emona, Vindobona, Marsonija, Sirmium, Aqua viva, Aqua Belizaie, Mursa, Sigendum i td.

 

DUKLJA (CRNA GORA) :

 

Na Božić 1709. godine na inicijativu vladike Danila Prvog ( 1696.-1737.) počela je istraga poturica u Crnoj Gori. Pravoslavni Crnogorci su tada etnički očistili sva brda i planine od muslimana. Dio muslimana je ubijen, dok su ostali prebjegli u hercegovački i bosanski sandžak, odnosno u Albaniju. Godine 1851. pod vlašću Danila Drugog Crna Gora je izborila status neovisne države i po prvi puta je vrhovna državna vlast bila odvojena od crkve, s kojom je do tada zajedno upravljala zemljom. Danilo Drugi uspostavio je hijerarhijski red vladavine dinastije Petrović Njegoš, a 1910. godine Crna Gora će se proglasiti pod vodstvom vladara Nikole Petrovića kraljevinom. Nikola je dobio kraljevsku krunu. No, ubrzo nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora je poput ostalih južnoslavenskih zemalja ujedinjena u kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba, dok srpska kraljevska dinastija Crnogorce nije smatrala posebnom nacijom, već ih je tretirala Srbima. U međusobnom obračunu sa srpskom dinastijom Karađorđevića oko prevlasti, crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović je ostao kratkih rukava. Imao je velike ambicije i kanio je sam postati gospodarom  tek uspostavljene kraljevine SHS. Time je došao u izravni sukob sa dinastijom Karađorđevića. Srpski kralj ga je protjerao iz zemlje, te je iz Crne Gore njezin kralj Nikola sa svitom najbližih dvorjana, pobjegao u Italiju, zemlju s kojom je imao odlične diplomatske odnose, s obzirom da se nekoliko njegovih kćeri udalo za članove talijanske kraljevske loze. Tako je u Italiji kralj Nikola imao sigurno utočište i tamo je i preminuo, ne dočekavši povratak u svoj zavičaj.

Unatoč političkim i vjerskim proturječnostima Crna Gora, kako se od sredine XV stoljeća zvala srednjevjekovna hrvatska Duklja, sačuvala je u narodnoj predaji svoj hrvatski iskon. Hrvatska tradicija nikad nije bila izgubljena  u svijesti naroda, niti su ljudi zaboravili svoje hrvatsko podrijetlo. Uz zanemarive iznimke, strani ljudi drugih nacija nikad nisu migrirali u krševita i teško pristupačna brda Crne Gore. Zato je i očuvan etnički supstrat pučanstva. Potomci dinarskih Hrvata negdašnje Duklje koji čak i danas govore ijekavskim dijalektom, uz jaku mješavinu ostataka čakavskog i sa čakavskim izgovorom, tamo još uvijek obitavaju. I tradicionalna crnogorska podjela na plemena i plemensku organizaciju društva, također je izvorno hrvatskog korijena. U imenima mjesta, narodnih običaja i tradicije, sjećanje na Crvenu Hrvatsku i na Hrvate je sačuvano. Kad je turski putopisac i kroničar Evlija Čelebija dolazio u duboko kontinentalni crnogorski kraj oko rijeke Pive, među pravoslavnim Crnogorcima je 1664. godine ustvrdio da “tamo žive čistokrvni, izvorni Hrvati”. Isto tako, i poslije spomenutoga pokolja muslimana 1709. Godine, tijekom operacije pod nazivom istraga poturica pa sve do XIX stoljeća i teritorijalnog širenja Crne Gore, hrvatsko ime se očuvalo i u obiteljima protjeranih muslimana koji su bježali u Bosnu, Hercegovinu i Sandžak. Oni su sa sobom ponijeli i hrvatska imena koja su kasnije darivali svojim obiteljima kao i nazivima novih naselja gdje su pronašli spas. tako i susrećemo obitelji prezimena Hrvat, Hrvić, Hrve, Hrvačić, Arvat, Arvatović, kao i nazive naseljenih mjesta Hrvati, Hrvatsko Brdo i slično. U Carigradu je crnogorski predstavnik od strane Turaka nazivan imenom Hrvat – baša. Crnogorske žene koje su jednom prigodom po zapisu pisca Adolfa Webera, boravile na turskom dvoru u Istanbulu 1885. godine izjavljivale su sljedeće : “Ovdje su svi, bilo Vlasi ili katolici, jednim zajedničkim imenom nazvani Hrvatima i to je ime poznato u narodu od pamtivijeka.” I glasoviti ruski povjesničar Filipov potvrđuje ovaj iskaz crnogorskih žena kao nepobitan dokaz o nacionalnoj pripadnosti ljudi iz Crne Gore. U službenoj ispravi izdanoj u Istanbulu 1863. godine spominje se stanoviti Dmitar Vicković, glavar Hrvata u brdskom predjelu Zupcima u Crnoj Gori.

Uklanjanje hrvatskog imena i aktivna srbizacija Crne Gore počela je koncem XVII stoljeća, točnije 1696. dolaskom Petrovića na vrh državne i svjetovne vlasti, kao i preko raširene agenture Srpske pravoslavne crkve. Ali, sve to nije polučilo značajnije rezultate do sredine XIX stoljeća. Pravoslavni vladika Patar Drugi Petrović Njegoš (1830.-1851.) bio je apostol posrbljavanja Crne Gore. Pod neodoljivim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Njegoš je napisao svoje veliko poetsko djelo “Gorski Vijenac”. Ovo djelo, otvoreno veličanje srpskog pravoslavlja, napose svetosavlja, najviše je doprinijelo procesu srbizacije crnogorske inteligencije. Ipak, narodne mase u velikom broju su, usprkos svim pritiscima posrbljavanja, očuvale svoje hrvatsko podrijetlo, jer su oduvijek znali da nisu Srbi. Ove činjenice su i navele kreatore druge Jugoslavije da nakon Drugog svjetskog rata stvore zasebnu republiku Crnu Goru, koja se nakon krvavog raspada Jugoslavije i petnaest godina neravnopravnog suživota u zajednici sa Srbijom (1991.-2006.), na svome referendumu izborila za državnu nezavisnost i time okrenula novu stranicu u svom povijesnom razvoju.

Kako je Konstantin Porfirogenet zabilježio u svom djelu „O upravljanju carstvom“, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (tj. zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (tj. južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u današnjoj Albaniji.

U ranom srednjovjekovlju iz 10.- 11. stoljeća uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine tzv. srednjovjeke "sklavinije", pa je tu od 9. do početka 11. st. još postojala zajednička Crvena Hrvatska, kojoj su čelnici bili slabije poznata dinastija banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. st. zamjenili stari dukljanski Vojisavljevići. Razmjerno je slabije poznato više pripadnih banova dinastie Petrislavići (850.- 990.) iz te rane južne Crvene Hrvatske :

- Ban Petrislav I. (oko godine 850) je prvi polumitski čenik Crvene Hrvatske sredinom 10. stoljeća. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog (jugoistorija: "pop Dukljanin") kao navodnog srodnika Hrvatskih Trpimirovića. Smatra se vjerojatnim začetnikom rane dinastije katoličkih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj. Nakon njega postoji nepoznata praznina o ulozi idućih Petrislavića krajem 9. st. i početkom 10. st.

- Ban Predimir Petrislavić je takodjer slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950.- 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića.

- Ban Vladimir I. Petrislavić je vladao u Crvenoj Hrvatskoj tj. u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik prethodnog Predimira i njegov bliži rodjak od god. 971.- 998. Takodjer je bio hrvatski vazal kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.

 

Ban Petar Petrislav II. je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrdjen iz bizantskih izvora kao i iz barskog Ljetopisa, a takodjer je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom: +ΠΕΤΡ(Ο)Υ ΑΡΧΟΝΤΟΣ ΔΙΟΚΛ(Ε)ΙΑ(Σ) ΑΜΗΝ (Petrou archontos Diokleias Amen). Vladao je od god. 971.- 990., a bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S tim banom Petrom završava južnohrvatska loza Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih "sklavinija": Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorje (Transmontana: kasniji Sandžak).

Idući knez Ivan Vladimir II. (srb. Sveti Jovan Vladimir), je nasljednik Petra Petrislava u Duklji i vladao je od 990.- 1016. kao bugarski vazal cara Samuila, čiju je kćer Kosaru oženio. Nakon Samuilove smrti 1014., njegov nasljednik Vladislav je u Prespi pogubio Ivana Vladimira, koji je ubrzo proglašen svetim pa ga dosad štuju svi pravoslavci na Balkanu, a pokopan je u manastiru Prečiste Bogorodice kod Bara.

Odonda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, kojima je začetnik bio Vladimirov rodjak (možda nećak) dukljanski knez Stefan Vojislav (1019.- 1042.), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo Vojisavljević (oko 1050.- 1081.) kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin (1081.- 1108.).

Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Neretvu, Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada su ove pokrajine činile jednu državnu cjelinu, manjeviše između sebe povezanu, koja je priznavala vrhovništvo općega hrvatskoga vojvode, pa kralja u Bijeloj Hrvatskoj. Već prema sposobnosti pokrajinskih vladara i utjecaja vanjskih prilika, pojedine su se pokrajine jače isticale i samostalnije nastupale. Koncem 8. st. Neretva se razvila u jaku pomorsku silu, koja je tijekom 9. i 10. st. više puta samostalno vodila pomorske bitke s Venecijom i prisilila ju na plaćanje danka za slobodnu plovidbu Jadranskim morem. U borbama s Bizantom g. 806.-817. Hrvati su izgubili Ilirik, pa je krajnja južna hrvatska granica bila utvrđena na rijeci Drimu u današnjoj Albaniji. U prvoj četvrti 10. st. posebno se razvilo Zahumlje. Njezin vojvoda Mihajlo Vuševukčić bio je najugledniji hrvatski velikaš uz kralja Tomislava. U drugoj polovici 10. st. vodstvo Crvene Hrvatske preuzima Duklja, koja se prostirala uz more od Kotora do Drima. Tu se razvila hrvatska pokrajinska dinastija, koje se poglavar službeno nazivao ban ili vojvoda, a narod ga je nazivao "kralj", prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član te domaće dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom u zadnjoj četvrti 10. stoljeća. Budući je Stjepan Držislav, opći hrvatski kralj, stupio u prijateljstvo s Bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo 990. ili sljedeće godine navalio je na Crvenu Hrvatsku i zarobio vojvodu Vladimira. Domalo ga je oženio svojom kćerkom Teodorom-Kosarom i predao mu Crvenu Hrvatsku na upravu pod bugarskim vrhovništvom.

1018, kada je Bazilije II. uništio bugarsko carstvo, Bizantinci su zavladali svim zemljama, koje su dotle držali Bugari, naime cijelom Bugarskom, Srbijom, Bosnom i Crvenom Hrvatskom do rijeke Cetine. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III. Argira (11. travnja 1034.) Dobroslav, sin kneza Dragomira, strica dukljanskoga vladara sv. Vladimira, pobunio je protiv Bizantinaca Hrvate u Crvenoj Hrvatskoj i Srbe u Raškoj. Nakon prvoga neuspjeha, Dobroslav, kojega bizantski izvori zovu Stjepan Vojislav, u drugom ustanku 1040.-1042. protjerao je Bizantince i sâm zavladao zemljom.

Dobroslava je naslijedio njegov sin Mihala (oko 1046.-1081.) kojeg bizantski izvori zovu "vladar onih, koji se zovu Hrvati". On je kao i njegov otac Dobroslav, priznavao vrhovništvo hrvatskih kraljeva Stjepana I. i Petra Krešimira IV. Ali g. 1074. nije priznao izbor Slavca za hrvatskoga kralja, pa je Duklju odcijepio od Hrvatske i osamostalio. God. 1077. Mihala je dobio kraljevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikefora Botanijata. Tim je osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Crvenoj ili južnoj Hrvatskoj. Budući da je u državi bilo čimbenika, koji nisu odobravali cijepanje jedinstvenog hrvatskog kraljevstva, Mihala je dao napisati ljetopis Kraljevstvo Hrvata, u kojemu je ljetopisac dokazivao da je prvotno središte stare hrvatske države bilo u Duklji, prema tome Mihala je samo obnovio staro zakonito stanje.

Da svoju državu učvrsti i crkveno osamostali, Mihala se obrati na papu Grgura VII., moleći ga da mu pošalje zastavu sv. Petra, a biskupu u Baru metropolitanski plašt. U pismu 9. siječnja 1078. papa Mihalu zove „kraljem Slavena", ali mu odgovara da će on „čast tvoga kraljevstva priznati" darom zastave i dopustom uporabe metropolitanskoga plašta, kada sasluša zainteresirane stranke i stvar kanonski ispita. Daljnji razvoj ovoga pitanja nije nam poznat, samo znamo da Grgur VII. nije udovoljio molbi kralja Mihale. Tek kralju Bodinu (1081.-1101.), sinu i drugom nasljedniku kralja Mihale, uspjelo je od protupape Klementa III. Viberta dobiti metropolitanski plašt za barskoga nadbiskupa i papinsko priznanje dukljanskoga kraljevstva.

Prvih godina svoje vladavine Bodin je oslobodio Rašku od Bizanta i tu postavio za velike župane svoja dva dvorjanika, Vukana i Marka, dukljanske Hrvate, starinom iz Ribnice kod današnje Podgorice. Ovo je bilo sudbonosno za budućnost hrvatske Duklje. Kada je, naime, iza Bodinove smrti Duklja oslabila uslijed borba u kraljevskoj obitelji, raški župani počeli su se miješati u Duklju, koju su smatrali svojom starom domovinom, dok nije Stefan Nemanja, praunuk Bodinova dvorjanika Marka, g. 1189. potpuno uklonio dukljansku kraljevsku obitelj i sam zavladao tim područjem.

Stanovništvo Crvene Hrvatske bilo je od starine katoličko, rimskoga obreda, služeći se djelomično latinskim jezikom, a djelomično glagoljicom. I Stefan Nemanja i njegova braća Stracimir i Miroslav, kada su postali vladarima u Crvenoj Hrvatskoj, priznavali su vrhovništvo Rima. 25. studenog 1189. papa Klement III. Nemanji i njegovoj braći preporučio je Bernarda, novoga dubrovačkoga nadbiskupa, kao katolicima. I Miroslavovo evanđelje, koje je devedesetih godina 12. st. napisao zahumski đakon Grigorij i posvetio "knezju velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu", bratu Nemanjinu, napisano je prema propisima rimske liturgije i za vjernike Katoličke crkve. Taj evanđelistar pisan je ćirilicom (bosančicom) u njezinu početnom razvoju, na osnovi hrvatske recenzije staroslavenskih glagoljskih knjiga. I najstariji sin Nemanjin, Vukan, i njegov sin Đuro, kraljevi Duklje, bili su dobri katolici. Bizantski obred u zemlje Crvene Hrvatske počeo je uvoditi arhiepiskop Sava, najmlađi sin Stefana Nemanje, kada je g. 1219. osnovao pravoslavne episkopije u Stonu za Zahumlje i Travunju, a u Prevlaci u Boki Kotorskoj za Duklju. Budući da je domaće pučanstvo bilo ustrajno u starom rimskom obredu, srpski su kraljevi, napose Uroš I. (1242.-1276.) i njegov sin Uroš II. Milutin (1282.-1321.) upotrebljavali i silu da domaće katoličko pučanstvo prevedu na pravoslavlje: katoličke biskupe progonili su iz biskupija, ili nisu dopuštali da se rede, katoličke su župe i samostane oduzimali i u njih smještali pravoslavne svećenike i kaluđere. God. 1345. papa Klement VI. (1342.-1352.) tražio je od kralja Stefana Dušana, da povrati „samostane, crkve, otoke, i sela, koje su neki kraljevi Raške, tvoji predšasnici, u svoje vrijeme preoteli i ti ih sada držiš zaposjednute". Taj je pritisak prestao, kada je nakon Dušanove smrti domaća hrvatska obitelj Bališića oslobodila Duklju od srpskoga gospodstva i uspostavila domaću upravu. [edit] Balšići i Crnojevići

Bališići (1360.-1421.) su se vratili u krilo Katoličke crkve. Crnojevići (1439.-1496.), koji su vladali u Zeti, brdskome dijelu negdašnje Duklje, bili su pravoslavni, ali su bili snošljivi prema katolicima i održavali su veze s Rimom i Venecijom. Kada su Turci zauzeli Hercegovinu g. 1482. i Zetu g. 1496., u današnjoj Crnoj Gori katolici su bili brojniji u svim krajevima, osobito u primorju od Budve do Bojane, zatim u Nikšićkoj krajini, te između rijeka Zete i Morače. Još g. 1610. bila su katolička glavna stara dukljanska plemena Bijelopavlovića, Pipera, Bratonožića i polovica Kuća. Tijekom 17. st., uslijed manjka katoličkih svećenika i neprijateljstva Turske, koja je tada vodila ogorčene ratove sa zapadnim katoličkim zemljama, katolicizam je gotovo nestao u Crnoj Gori. Jedan dio prešao je na islam, a većina na pravoslavlje. Stari Hrvati katolici oko Bara i u primorskim krajevima listom su prešli na islam nakon neuspjeloga ustanka g. 1648.

Nakon smrti zadnjega Crnojevića, Skender-bega, koji je vladao Crnom Gorom od g. 1513.-1529., kao turski sandžakbeg, u crnogorskim brdima stvorila se narodna teokratska uprava na čelu s cetinjskim episkopom. Do g. 1696. vladali su cetinjski episkopi iz raznih plemena, a od g. 1696.-1851. iz bratstva Petrovića Njegoša. Na badnju večer g. 1709. na poticaj episkopa Danila I. (1696.-1737.) pravoslavni Crnogorci „očistili" su crnogorska brda od muslimana: jedan dio su pobili, a drugi se spasio bijegom u hercegovački, bosanski i skadarski sandžakat.

Kada je turski putopisac Evlija Čelebija g. 1644. došao u današnji crnogorski kraj Pivu među pravoslavne Crnogorce, navodi, da su tu živjeli "čisti i pravi Hrvati". Kada su crnogorski muslimani za pokolja g. 1709. i za proširenja Crne Gore u 19. st. bježali u Bosnu i Sandžak, nosili su sa sobom hrvatsko ime i to su davali svojim obiteljima i mjestima, gdje bi se nastanili. Tako: Hrvati, Hrvići, Hrve, Hrvačići, Arvati, Arvatovići; Hrvacka, Hrvati, Hrvatsko Brdo, itd. U Carigradu se predstavnik Crnogoraca nazivao "Hrvatbaša". Književniku Adolfu Veberu g. 1885. rekla je jedna Crnogorka u Carigradu: „Ovdje svi, bili vlasi, bili katolici, ne zovu sebe drugačije nego Hrvati. Pa to je ime od starine.". To potvrđuje i ruski povjesničar M. M. Filipov. U službenom dokumentu g. 1863. izdanom u Carigradu spominje se: "Dimitrije Vicković, poglavar Hrvata u Zupcima [Crna Gora]".

God. 1851. Danilo II. rastavio je državnu od crkvene vlasti i osnovao nasljednu kneževsku porodicu Petrovića Njegoša, koja je g. 1910. Crnu Goru proglasila kraljevinom. Nakon prvoga svjetskoga rata Crna Gora bila je uklopljena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Uza sve političke i vjerske promjene u Crnoj Gori, kako se nazivlje sredovječna hrvatska Duklja od polovice 15. st., u kršne krajeve Crne Gore nije se nigda doseljivao strani narodni živalj, nego su tu stalno živjeli potomci negdašnjih dukljanskih Dinaraca.

Potiskivanje hrvatskoga imena i srbiziranje Crne Gore počinje u 17. st. putem pravoslavne crkve, ali to nije imalo jačega uspjeha do sredine 19. st. Pravi apostol srpstva u Crnoj Gori bio je vladika Petar II. Petrović Njegoš (1830.-1851.). Pod jakim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Negoš je spjevao svoje veliko pjesničko djelo Gorski vijenac. To djelo, koje je hvalospjev srpskom pravoslavlju, najviše je pridonijelo posrbljenju crnogorske inteligencije. Međutim u širokim narodnim slojevima živjela je jaka narodna podsvijest, koja im je govorila da oni nisu Srbi. To je prisililo stvaraoce druge Jugoslavije da su ustavom stvorili crnogorsku republiku i priznali da su Crnogorci narod, koji je različit od drugih naroda u Jugoslaviji.

Ljetopis popa Dukljanina (Glava XI.) iz Bara, koji je nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. nastala iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".

Pravoslavni pop Dukljanin : "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti : Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše :

„Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”.

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.

Il Regno de gli Slavi

De regno Dalmatiae et Croatia

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".

Kao i Bosna je Duklja bila vladana od Hrvata sve dok Duklja nije dobila pravoslavnog vladara. Kao i naprimjer u njemačkim mini državama je bio tada običaj da da stanovnici jedne države uzmu i vjeru vladara. Tako se je i dogodilo u Duklji. Iz prije katoličke zemlje je nastala pravoslavna država. I ako se je Duklja vise puta borila protiv Srba, srpski takozvani poviestničari tvrde da je Stefan Nemanja koji se je rodio u Ribnici (Podgorica) bio Srbin.

Nije dao ime novoj toboze srpskoj državi ime Srbija nego "Raška". Pošto tada nije bilo pravopisa kao danas, je svatko pisao "kako je ćuo" i od "Crvene Hrvaške" je nastala "(Crvena) (H)R(v)aška". Stefan Nemanja je bio katolički Hrvat koji je kasnije prešao na pravoslavlje i nikakav Srbin. Samo sto je vladao nad Srbima!

 

1617 g. - Kotorski plemić Maro Dragović u svojoj poslanici Bartolu Kasicu piše :

"Kada s' navijestio u pjesnieh svud glas tvoj,

Naši Dalmatini i sav rod Harvacki,

Daržat će u cini pjevanja glas rajski;

Od našega mora do mora ledena

Život od govora dika će plemena".

 

1118 g. - Grcki pisac, episkop devolski i Skilicin glosator Mihail Devolski kaze da Mihajlo Dukljanski je "vladar onih, koji se zovu Hrvati, a koji je stolovao u Kotoru i Prapratnici, i koji je imao ne malo zemlje pod sobom":

"αρχηγον οντά τηνικαυτα τ Πν εφημενων Ηροβατων rrjv οικηοαν τε εν Δεκατεροις κοα Πραπρατοις ποιουμενον"

 

BOSNA :

 

Rimljani su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. godine po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pucanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik), a sjeverne dijelove provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno (395.) pripadalo je područje Bosne i Hercegovine u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drži ga Istočno Rimsko Carstvo zatim, Istočni Goti, pa Bizantinci, koji su njim upravljali sve do seobe naroda i doseljenja Hrvata.

Potkraj 6. stoljeća počinju česti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na područje današnje Bosne i Hercegovine, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi. U početku 7. stoljeća, Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu. Ilirsko i romanizirano pučanstvo povlači se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

Od 7. do 9. stoljeća, povijest područja Bosne i Hercegovine nije dovoljno poznata, a od sredine 9. stoljeća postoje izvori koji potvrđuju njegovu pripadnost Primorskoj Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i Hrvatskom Kraljevstvu. U 10. stoljeće, dvije je godine tu vladao srpski (raški) knez Časlav. Potkraj 11. stoljeća, zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

Sredinom 11. stoljeće, područje današnje Bosne i Hercegovine, pripadalo je Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 950. godine, bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom. Budući da je područje današnje Bosne i Hercegovine činilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka i bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadržao vlast. U Bosni, su se stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katoličke i Istočne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadržavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom, područje Bosne i Hercegovine, bilo je s tri strane okruženo tom državom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu, Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.). Drugi, važniji ban bio je Kulin, za koga se može reći da je utemeljitelj bosanske države (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojačala politički, sklopila prvi trgovački ugovor s Dubrovčanima. Tijekom 13. stoljeća, u Bosnu su dosli rudari Sasi i otvorili rudnike, koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Križevo).

U to doba se iz krila Rimokatoličke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Budući su zbog toga, Kulin i njegova crkva bili optuženi zbog krivovjerja, on je 1203. godine sazvao opći sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Očito je u tom potezu bilo više političkih, nego vjerskih interesa što će pokazati i kasnije tzv. križarski ratovi, koji su usmjereni protiv Crkve bosanske.

Dok od konca 13. stoljeća, srednjim dijelovima Bosne, Usorom, gospodare slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne (Donji kraji) gospodare sve do 1322. godine hrvatski velikaši, knezovi Šubići Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anžuvinaca, također uz pomoć bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, uzevši od Šubica, Završje (područje s tri velika polja: Glamočkim, Livanjskim i Duvanjskim).

Na jugozapadu je Stjepan II. proširio svoju banovinu na Humsku zemlju (Zahumlje ili Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Budući da je Stjepan II. dao svoju kćer Elizabetu za ženu snažnom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I., njegov je ugled porastao pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna važan politički činitelj. s kojim su morali ozbiljno računati svi okolni vladari, poglavito Anžuvinci i Nemanjići, s kojima je Stjepan II. također stupio u rodbinske odnose.

U doba Stjepana II. Kotormanića, u Bosni je opet ojačala Katolička crkva, koju su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291. godine, uskoro utemeljio svoju vikariju pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva a to znači i hrvatstva u Bosni i Hercegovine.

Od 1353. godine, Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoć, u tome uspio, počeo je s jačanjem svoje države i na istoku. Kad je 1373. godine, uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom, gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu južno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića okrunio se za kralja Srbljem i Bosni. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod čiju je krunu Svetoga Stjepana potpadala i Bosna.

Budući da je 1382. godine, umro bez muških potomaka, snažni kralj Ludovik I. Anžuvinac, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Žigmundu Luksemburškom, odnosno građanski rat, kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno područje u smjeru Jadranskog mora. Štoviše, Tvrtko je 1382.godine počeo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. godine su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.), ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske, dalmatinske gradove: Split, Šibenik i Trogir i dosao pred Zadar. Tu se proglasio kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Obično se smatra kako je Tvrtko I. kao katolički vladar tim činom obnovio, poslije tri stoljeća hrvatsko kraljevstvo.

Međutim, potkraj 14. stoljeća, na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snažna osmanska opasnost, koju brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. godine, potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć Srbima na Kosovu pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nažalost, 1391. godine, na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje žtvom unutarnjih velikaških razmirica, a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. godine, počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši, koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva i Sandalj Hranić Kosača na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. godine, prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemića i tako savaladati bosansko-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.

Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvavši 1415. godine, u pomoć i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastičkim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. godine, dokrajčili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

Bosna je pala bez otpora, šaptom, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova pomajka, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti, ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

Humska zemlja, Zahumlje, koja se po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, od 1448. godine, naziva Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. godine, došla pod osmansku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva, Jajačku i Srebreničku banovinu, koje su, uz Mačvansku banovinu, činile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane držalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. godine, na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U početku 16. stoljeća, pada Srebrenik u sjeveroistočnoj Bosni, a zatim 1528. godine i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su uključili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandžak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etničkom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljačkala i osvajala područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

S padom Bosne 1463. godine, nestaje i posebne Crkve bosanske, koja je u odnosu na katoličanstvo bila u manjini. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito niže plemstvo, koje je na taj način zadržalo svoje posjede i povlašteni položaj. Zbog čestih križarskih vojni na Bosnu pa Žigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora 1408. godine i lakših nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljaštva surađivao je s Osmanlijama.

Dio katoličkog pucanstva i plemstva, koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu morao je bježati u slobodne prostore u Hrvatskoj i Ugarskoj, austrijskim zemljama, na područje pod upravom Venecije pa čak i na Apeninski poluotok (danas su to molizanski Hrvati), u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II., zvani el Fatih (Osvajač) obećao franjevcu Anđelu Zvizdoviću posebnu povelju (ahdnamu) kojom se bosanskohercegovačkim katolicima jamči vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili kršćansko pučanstvo općenito, a poglavito ono rimokatoličko. Palili su i rušili njihove crkve ili su ih pretvarali u džamije (npr. kasnije u Bihaću i dr.). Posebice je bio težak tzv. danak u krvi i odvođenje pučanstva u ropstvo. Uobičajilo se odvođenje dječaka, kršćana, u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obučavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske, janjičare. Isto tako su odvođene ljepše djevojke za brojne muslimanske hareme.

Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično islamizirani Bosanci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II. Hrvatska, a takodjer i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin pa pobijedili hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać. Iste godine je ustrojen i Bosanski pašaluk sa sjedištem u Banjoj Luci koji je imao osam sandžaka, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog pašaluka planirano je i izvođeno osvajanje Siska, a zatim i čitave Hrvatske i Slavonije te prodor u austrijske nasljedne zemlje (Kranjska, Štajerska, Koruška).

S osmanlijskim provalama na područje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha, potomaka romaniziranog pučanstva. Osmanska uprava naseljavala ih je na pogranična područja, gdje su imali ulogu graničara, koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere, kasnije nazvane pravoslavnom, a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi.

Otkad je 1557. godine Makarije Sokolović ustrojio posebnu grkoistočnu patrijaršiju u Peći na Kosovu, uz pomoć svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed-paše, to istočno kršćanstvo ima u odnosu na zapadno, rimokatolićko, poseban, povlašten položaj u Osmanskom Carstvu. Pećka patrijaršija imala je važnu ulogu u okupljanju grkoistočnog življa, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. stoljeću presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe ima Pravoslavna crkva. Ona je čuvala i širila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu državu, koju je, dok su Srbi bili gotovo četiri stoljeća pod Osmanlijama, zapravo patrijaršija zamjenjivala.

S obzirom da je patrijarh živio na podrucju Osmanskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je cesto imala potporu Carigrada pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Česte su pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije. Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema više dovoljno pljačke pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije. Tu su također kao pomoćne postrojbe na granici sašuvali određene povlastice sve do ukidanja Vojne krajine 1881. godine.

Zbog unutarnjih slabosti u travanjskom ratu 1941. godine, porazile su sile Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, Nezavisna Država Hrvatska, sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, Austro-Ugarskoj. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada Hrvatima islamske vjeroispovijesti jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.

NDH, nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu Kraljevine Hrvatske, u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je unutarnja podjela izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe, koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena Banja Luka, u Bosni, kao geografsko središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala povijesni teritorij Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., velika župa Gora (Petrinja) prelazila Unu, Livač i Zapolje (Nova Gradiška) i Posavje (Brod) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, veliki broj muslimana je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovite, ali i dobrovoljačke vojske. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom : "Srbi na okup!" Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji katolički Hrvata i muslimanski Hrvata u Hercegovini, u Podrinju (Foča, Čajniče, Goražde), u Bosanskoj Krajini (Krnjeuša) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Prema popisu 1453. godine (10 godina prije turskog rušenja Kraljevine), u Bosni živi 95% Katolika, 3% Pravoslavnih i do 2% bogumila (dozvoljava se i postojanje poganskih vjerovanja).

Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli iz “Velike Horvatiye” u danasnjoj Ukrajini i Poljskoj na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku, Sandzak i današnju Crnu Goru (Crvena Hrvatska!), itd. To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ - HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. To dokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce Hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz Hrvatskog etničkog prostora.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su Hrvatskim jezikom, u njima je tekla Hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg Hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj Hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski "krstjani" (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. moze uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela Hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila "srpska zemlja". Današnje priče srpskih političara o Bosni kao "vekovnoj srpskoj zemlji" spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste Hrvatske pokrajine proglašavali "vekovnim srpskim zemljama", te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, "gdje se Srbin posere, tamo je i Srbija"!

Srpski povijestničar i profesor Više pedagoske škole u Sarajevu, Vojislav Bogićević (1896. - 1981.) o povijesti Bosanskih Hrvata :

"Bosanski Hrvati su se u vrijeme turske vladavine često nalazili u daleko težim prilikama nego Srbi. Bili su orijentisani na franjevce, koji su živjeli u relativno malom broju samostana, udaljenih od većih gradskih naselja. Do kraja privrzeni franjevcima, koji su se poslije pada Bosne pod tursku vlast, uprkos raznih neprilika sa kojima su se susretali, znali uvijek dobro snadji ("adhnama" 1463. i sl.), bosanski Hrvati su katkad po savjetu franjevaca ulazili u političke akcije koje su Turci smatrali neprijateljskim (akcija madjarskog kralja Matije u Jajcu 1465, dogadjaji u vezi sa provalom austrijskog vojskovodje princa Eugena Savojskog 1697. godine i sl.). To je odvodio katolički elemenat u migracijе i umanjivao njihov broj u Bosni. Turske vlasti ili vojska kojoj bi to bilo stavljeno u zadatak činila je razne neprilike franjevcima, pa su franjevacki samostani paljeni i rušeni, a franjevci ubijani. Premda u malom broju, i bosanski Hrvati će se postepeno uključivati u privredu kao i Srbi, iako u prvo vrijeme na ograničen broj zanata".

IZVOR : Vojislav Bogićević. Pismenost u Bosni i Hercegovini : od Pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. 1975. Str. 95.

 

Zanjimljivi srpski izvor, knjiga "Први шематизам православне српске митрополије Бањалучко-Бихаћке за 1901. годину" (Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihačke za god. 1901.), svjedoći nam o hrvatskoj povijesnoj pripadnosti Bosanske Krajine i o doseljavanju Srba na ovaj prostor u turskom dobu :

"Kad su Turci osvojili Kostajnicu 1558. god., postali su oni gospodari cijeloga Pounja s obje strane rijeke Une, i tuda su odmah naselili veliki broj srpsko-pravoslavnog naroda kao svoju raju. Taj narod podigao je odmah manastir Mostanicu (...) A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjica, pa se za dokaz navodi i neki manastirski ključ od godine 1111., ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko rimska. Sa turskom provalom došla je u te krajeve i pravoslavna vjera. Još godine 1501. bilu se u Pounju rimokatoličke plovanije, koji su potpadale pod Zagrebačku Biskupiju. Pa medju tijem plovanijama spominje se, pomenute godine, i "Moztenycza" kao šestnaesta plovanija dubičkog arhidjakona (Fr. Rački, Starine IV. 211). Eto je dakle i samo ime današnjem manastiru uzeto od stare hrv. plovanije". (Str. 75).

 

Ernst Ludwig Dümmler (1830 – 1902), njemački povjesnicar, u svom djelu "Über die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien (549-928)" (Beč, 1856.) opisuje Bosnu kao povijesnu zemlju Hrvata :

"Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car Porfirogenet pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je več u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Str. 373.).

 

"I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg-Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisilne konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić, građanin, obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje".

Hamdija Kreševljaković (1888-1959), hrvatski muslimanski knjizevnik i povjesnicar. (Knjiga "Husein kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne", Sarajevo, 1931, 3).

 

ARIANA :

 

XARASWAITI - HARASWAITI, tek 2008 godine prevedeno pravilno HARAVATI ( iz Indijske Rigvede -svete knjige) narod koji je živio uz moćnu rijeku Haravaiti, (koja je presušila, nakon otapanja ledenjaka na Himalaji), HARAWATI, HOROVATI, CIVILIZACIJA HARAPPA – Haryu, Prodor Arijanizma.

Engleski stručnjaci su uz pomoć Indijskih ekipa preveli krivo slovo X slićno engleskom iks ili S, dočim je kasnije pravlno prevedeno u X = H ( kao u grčkom starom pismu) Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». In Kalyanaraman, S. (ed.); Indian Lexicon-Corpus of Inscriptionis, New Delhi, 1999. Vidi također: Lupic, J., Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99, Internet. 1999; Sdrinias, D. et al.; Traces of the Croatian name. Deja news, August 96, Internet. 1996 :

U Indijskim vedama, zapisane su prve rijeći imena Haravati prije 11000 godina, a tek nedavno isčitana su poglavlja o Bogu Višnjem, Bogu Krišni, Arijanskom kraljeviću – njihovom razgovoru. Prvi Arijski narod Haravati uz rijeku Haravaiti (o tome u nastavku) a tek nedavno se u pručenom tekstu iz Indijskih Rig veda, spominju Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe, u zemlji Ariani.

Značenje rijeći Aryan: = sunčan, plemenit, od Boga,

Harvat = prijatelj Božji

Ime našeg otoka Hvara znači sunce, sunčan, Helios (tako ga zove i Homer u Ilijadi), od sunca..

Kako početi pisati ovaj niz, nego kako ide.

Prvi spomen ovog imena 9000 – 3000 BC (prije Krista) u Indijskom epu Rigveda, spominje se jedan narod koji živi između Babilonske Ninive i Indijskog zapadnog kraljestva, prodire sa sjeverozapada i živi u Arijani, dakle arijanci, danas istok Irana, Afganistana i zapadne Indije. Poznati još kao vrlo visoki, plavi, plemeniti, dobro građeni, za boj posebno izuč?eni narod imena Harawati, koji dolaze u bitku na svojim leteć?im konjima i borbenim kolima.

S obzirom na vremensko razdoblje, uistinu je bilo, za domicilna plemena, prestrašno vidjeti aryansku vojsku, oklopljenu sa bijelim štitovima i zlatnim šljemovima na svojim borbenim kolima i (letečim) konjima, tako opisuje Rig veda prodor Arijanizma. No Rig veda, osim bitke 10 kraljeva, nigdje ne spominje nikakovih nasrtaja na druge narode. Posebno u zadnjim godinama svjetski stručnjaci se trude taj prodor okarakterizirati kao „genocidan nad muslimanima“. Koje li gluposti. Muslimanska vjeroispovjed nastaje tek po proroku Muhamedu nekoliko tisućljeća kasnije. Jedini protivnici te teorije su indijski stručnjaci za ranu povijest.

 

PRIKAZ „HRVATSKE ŠAHOVNICE“ IZ ARIJANE :

OVAKOVE DVIJE PLOĆE STAJALE SU NA DVA STUPA NA ULAZU U MOHENJO DARO grad uz Svetu rijeku Haravaiti (Sarasvaiti). ( Tamnija polja su boje okera, a svijetla, boje srebra, oker je boja Boga Višnua – sunce, a srebrna njegovog blijedolikog – plavog naroda) Lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Haravati s današnjim Hrvatima izgleda ovako: HaRaVATi, H(A)RahVAiTi- AuRVAT- HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), AraQuUTtu (asirski), ARroMATi – Ha-RrauMATiš –ARraoVATiš – H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš – H(A)RauVATaiia – H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya – H(A)RauVATim – ArruVAuTti – H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ArrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se HRVAT, HRUhATti, ARiVATes lat., H(A)RVAT, HoRoHoAD, HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT- HORVAT-HRVAT, Sanctus Croatus naziv za našeg Sv. Jerolima iz Splita. Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana: Harvat (Indija), Harw, Arbat (Sirija), Hirwat, Harawit (Kurdistan), Aravat (Armenija ), Horvat (Ukraina).

Kod nas još i danas, ima znanstvenika koji nisu maknuli dalje od Starih Slavena pa se trude da ovako ili onako okrnu ime Hrvat ili Horvat. Jedni tvrde da je taj naziv proizašao iz stočarskog načina života, pa iz kore hrasta, pa iz vode, drugi su bliži istini, pa uspoređuju Hrvat sa Sarmat. Ovdje je isti problem kod isčitavanja prvog slova X, na grčkom H.

Evo primjera: XARAWATI XARWATIA Haravati i Harvatia. Engleski stručnjaci čitaju Saravati i Sarmatia.

 

RECENZIJE INDIJSKIH STRUČNJAKA ZA PRAPOVJEST I POZNAVANJE RIGVEDE - CIVILIZACIJA HARAPA - HARAYU

Brahma Vaisnava Sampradaya :

Madhvacarya nema komentara pa smo predstaviti Baladeva Vidyabhusana -a .

Dhritarastra iako je slijep od rođenja , rođen je s unutarnjim okom znanja , ali s obzirom na pretjeranu ljubaznost i prilog prema njegovim sinovima izgubio je znanje o pravednosti i tako je zabrinjavajuće da su njegovi sinovi mogli vratiti polovicu kraljevstva Pandava iako su bili zakoniti nasljednici.

Sanjaya koji je bio pravedan prema prirodi mogao je razumjeti stvarno unutarnje raspoloženje Dhritarastra , ali smiriti svoje tjeskobe da njegovi sinovi nikad ne bi vratili polovica kraljevstva , rekao je on taj stih početak drstva tu pandavanikam vyudham ... vojnici Pandava u vojnoj formaciji . Inicijativi Duryodhane u približavanju i njegov učitelj u streličarstvu, majstor strijelac Drona pokazuje da je osjećao strah u očima Pandave . Dakle, s izlikom da će odati poštovanje, on je prišao Droni prikriti taj strah.

<drstva tu Pandavanikam vyudham> zar ovo nije hrvatski govor : držanje Pandavinih ljudi (stari hrvatski govor ostao još jedino kao Krčki govor naših bodula)

 

Recenzije Arijanskih teorija iz Indijskog ministarstva :

Rijeka Yamuna možda je presušila puno prije dolaska Arijaca ili čak Harappansa. Vjerojatno je ostao kao suho korito kojim samo za kiša teće voda, koja uzdržava stanovništvo. Centar stanovništva (Harap-pan) na svojeim donjem toku. Do oko 1700 godina prije Krista, donji dio Ghaggarkanala započeo se isušivati i poslije u kasnijem razdoblju Harappans uzvodno, do Siwalik regije. Nakon oko 300 godina, Rigvedic ljudi stigli su na sjeverozapad, a nazvali su Gornji tok Ghaggar kao Vinasana (Saraswati) Haravati nakon Naditama Saraswati (Helmand) s kojima su bili upoznati. Kochhar osjeća da se geološka evolucija Ghaggar treba shvatiti u više detalja, jer u tome leži ključ za pretpovijesnu Indiju.

U tom istraživanju, on sugerira da su geolozi trebali temeljiti svoju interpretaciju na vlastitoj inforomaciji nego što se moglo zaključitina temelju mitologije. On nadalje tvrdi za sustavna iskopavanja studija između Helmandu i Arghandabu u južnom Afganistanu i detaljna geo-morfološka studija o Ghaggar da se razumije prelazak s moćnom rijekom do samo prolaznog potoka -do esadašnjeg stanja. To se može uzeti gore kao zglob Indo-Pakistana , promatrajući sa aspekta međunarodnih agencija.Ova knjiga je dobro istražena i konstruktivna, sadržava mnoge pronicljive primjedbe. Najprivlačnija značajka je metoda analize u kojoj se čak koristi astrofizičke referenc. U drevnim tekstovima se ne može ograničavati zemljopisni kontekst. Ova knjiga trebala bi biti ozbiljno vrednovana u kontekstu nedavnih preporodnih tendencija u našem društvu i sumnjivim tumačenjem naše prapovijesne prošlosti. Kako Kochhar ističe, Rekonstrukcija prošlosti je važan dio naprezanja-preciznija od nacije. A narod je nadopunite. treba temeljiti na čvrstim,znanstveno ispitanih činjenica, a ne nanejasnim pojmovima rođene izvan obradivih neznanja. Povijest nije mitologija mrtvih. Narod bi trebao biti u mogućnosti da pogleda svoju prošlost ravno u oči. Tek tada može se nositi sa sadašnjosti i planirati budućnost '. Tko može da se ne slaže tom tvrdnjom? No, siguran sam da značajan broj znanstvenika u Indiji, će se slažiti s njegovim interpretacijama, što u stvari ide puno više u odnosu na trajnim gledištima. Nadam Kochharova knjiga će potaknuti raspravu i zdravo postaviti pozornicu za rigorozne studije, obavijene aspektima indijskog prapovijesnog razdoblja.

 

CP RAJENDRAN :

Centar za znanstvenu studiju, Thiruvananthapuram 695 031, India-mail: cp_r@vsnl.com2. recenzija

Autor ovog lijepo proizvedene rasprave o vedskoj antici je astro-fizičar i povjesničar. Od ukupno jedanaest odjeljaka u knjizi, pet može biti kao uvodna,a posljednje dvije su tumačenja i zaključki temeljenih na glavnom tijelu koja se sastoji od dijelova 6-9. Knjiga ističe pitanje prezentacija i analiza dokaza iz nekoliko različitih područja. Postavljanjem pitanja 'Ramin Ayodhyu ', knjiga je obradila tržište suvremenog društva te je politička atmosfera vrlo dobra.Opis je dao nad unutarnjim stranicama, kao i pregled koji se pojavio u The Hindu (16. travanj 2000) imaju tendenciju da kreditira identifikaciju Rigvedic rijeka s onom južnom u Afganistanu, isključivo Kochhar i kod takova posla stoji da se dobije puno pohvala od onih koji nisu svjesni posljednjih radova na tom području. No, rad u stvari sadrži vrlo malo izvornog, i autorovi pristupi nose već utvrđene činjenice indologa Fjodora od prošle generacije. Sljedeće paralele su vrijedne pažnje:

Kochhar vs Roy - Nevjerojatne sličnostiu sadržaju

(1) Nedostatak materijalnih dokaza u Indiji koje se mogu povezati s Rigvedic ljudima tvori temelj poglavlju 6. Kochhar knjige pod naslovom

(2) Indo- Iranian Habitat

Roy Monografija,

Grofy Aryans od India: (3100 -1400 godina prije Krista), (Navrang, New Delhi, 1989),također je imao isti prostor i to je vidljivo iz predgovorom JP Joshi. Joshi piše: 'Pitanje se u osnovi odnosi na datum i autora.

Vede, Osobito i originalni dom Arijaca, iako je Arheološki govor mi nemamo ništa u materijalu, valja dakle iskopati u prošlost Aryan ili vedske ljude.

 

Hastinapura je glasoviti grad Kurua. U Arheologiji je Hastinapur malo selo u kojem su ljudi živjeli u kolibama i bavili se uzgojem stoke ... '. Kochhar teorija arijske invazije samo je 'kreativni modeli“ s detaljima od izvornih Hoernle teorije koje koriste Roya da prepozna postojanje Rigvedic Arijaca. Umjesto izražavanja svoje zahvalnosti Hoernle, Kochhar kaže u svojim bilješkama, kako ta hipoteza nije održiva (str. 234). To nije točno. Hoernle_ova hipoteza nastala u 1880 - u vrijeme kada nema arheoloških dokaza, bila je na raspolaganju i kao takava ne može se očekivati da će biti točna u detaljima. Kao što su na mjestu naselja izmjene uzastopnih skupina napadača ili migranata. Kochhar u stvari samo mijenja koncept, te pokušava objasniti arheološke dokaze koji su tek nedavno otkriveni.

Roy je na drugu stranu, dao puni kredit za Hoernlei Grierson i prozvao uzastopne napadače "asura" ili planinskim ARIJCIMA koji su došli na granice Punjaba oko 3100 B C i "Deve" ili arijski Rigvedins koji su se pojavili u Afghanistanu . 2100 BC.

Kochhar-ova teorija u poglavlju 9, na str.192 sadrži istu ideju izmijenjenu kako bi odgovarao „Kronološki“. Kochhar duguje priznanje gornjim istraživaćima.

 

Usprkos činjenica da je Roy, koji je predložio ranije dolazak skupine pre-Rigvedic Aryans koji je autor Harappan civilizacija za 2750 BC.

Nema ništa novo u nerastavljivim pojmova kao što su ljudi središnje Azije i podrijetla različitih Arijskih plemena, podsjećaju jezično ravnovjesje između velike Iranske kuće, itd. Napokon dapače, Kochharov rad tvrdi originalnost za posuđene ideje pod modifikacijom, a kao cjelinu prenosi i mjerama neopisivog da knjiga sadrži dosad nepoznatu hipotezu. Vidi, primjerice, opis je dao preko unutarnjih i naslovne stranice :

Pitanja; jeli Arija u Afghanistanu?

Je li Ghaggar River jednom moćni Sarasvati.

Jesu li Rigvedic narod i Harappans isti?

Je li Ramin Ayodhya u Indiji?

Poznat astrofizičar Rajesh Kochhar daje odgovore na suštinska pitanja o postojanju drevne indijske povijesti. Oslanjajući se nakon sinteze i podatke iz širokog različitiog područja - jezikoslovlju i književnosti, Prirodoslovlje, arheologija, povijesti tehnologije, geomorfologije i astronomije – Kochhar prezentira hipotezu, koja se nastoji riješiti SEV-ljeni paradokse koji su mučili profesionalne povjesničare i arheologiju u istim uvjetima. Tvrdeći da je glavni dio nastao u južnom Afganistanu (nako 1700 BC) prije nego što su Rigvedic ljudi ušli u Punjab ravnicu i dobro, prije nego što su se preselili istočno od rijeke Ganga ... '.

Bez sumnje, knjiga prenosi dojam da je Kochhar otkrio podrijetlo Rigveda u Afganistanu i identifikacijom Rigvedic rijeke s onima u Afganistanu, što se Kochhar upitao koja je fiksna vedska kromosom-logija, za c. 1700 - c. 1400 prije Krista, što se Kochhar koji je po prvi put skupio dokaze o Purana genealogije, arheologije, astronomije i književne tradicije trebao izboriti za pouzdanu sliku o vedskoj antici, itd. U svemu ovome Kochharovoj knjizi ima upečatljiv privid, Roy analize i Afganistan: Oba autori kritiziraju Keitha za isključenje iz Afganistana.

Po riječima Roya (str. 21njegove monografije): Moderna povijest drevne Indije(Cambridge Povijest Indije) je današnji oblik i završen je do 1910 AD uglavnom pod AB Keith, koji je također napisao i vedski Index. Keith (i Mac-donnel) većinom je ovisio o kasnijim vedskim tekstovima za pripremu svog vedskog Indexa, ali nekako se uzima da Vedski indeks daje sliku ranog Rigveda.

Dojam koji možda i nije sasvim točan. Naprimjer, zapadni Afganistan je namjerno izbrisaan iz vedskog indeksa, te gotovo ne postoji.To se dogodilo uglavnom zato što Keith nije vjerovao da pre-invazija Arijaca nužno mora pripadati Afganistanu i stoga je sasvim isključio afganistanske (Sarasvati) Harahvati i afganistanski (Sarayu) Harayu iz njegovog ranog Rigvedic zemljopisa, očita je pretpostavka da nema himne Rigveda.

Također je napisao prije Invazije, pretpostavku koja je možda sada otvorena za ozbiljnu sumnju, kao što pokazuje Barrow. 'Roy_eve riječi jasno ukazuju da je afganistansko podrijetlo civilizacijskim afganistanskim rijekama s Saras-vati i Sarayu 'nisu nove ideje, što je predstavio Kocchar, a postojale su od ranije. Poput Roya, Kochhar je također kritizirao Keitha (str.13) za zemljopisno isključenje Afghanistana iz vedskog Indexa.

Vidi što Kocchar govori o identificiranju afganistanskih rijeka sa Sarasvatii Sarayu :

'Mi smo tvrdili da se riječno ime za Sarayu i Sarasvati, koje se javljaju u oba Rigveda i Avesta, odnose se na rijeke u Afganistanu.

Sarayu je ista rijeka, Hari Rud-, u oba slučaja,dok je ime Sarasvati primijenit i u Helmandu, a u Rigvedi je vodu primao od svojih pritoka, Arghandab, u Četrdeset sedam rijeka, Sapta Sindhavah, je ista u dva teksta, a odnosi se na okupiranom području od rijeke poput Farah-Rud ... . ' U oštrom kontrastu Kochhar, se približava Roy- u identifikaciji. Važnost Rigvedic rijeka je u tome (str. 29-30 )da citiram : "Keith je znao da je rijeka Parushni važna, jer se najvažnija bitka vodila tamo. To je omogućilo njegovo stipendiranje u UN_u prema studiji, sama i njegova skolastična sposobnost, napravio je da nema netočnosti o jedino važnom u borbi deset kraljeva na Parushniu, u povijesti Rigveda. Međutim Keith nije znao da je Harapp (Hariyuppia), bio najživlji grad u to vrijeme, u životu svojih junaka. Možda su bacali kamenje na bojnom polju.

Doista, on nije ni znao da takav prvorazredni grad uopće ne postoji. Mi nismo ni više naučili, niti više mudri, nego Keith. Samo smo znali od presudne činjenice za koje je bio svjestan, ali što je -prisutno u Cambridge Povijest od Indije, Keith kaže da na istoj stranici (str.71) : Na imena u Rigveda, onima od rijeka sama dozvola je jednostavna i sigurna identifikacija. Arijevska okupacije Afganistana dokazuje spominjanjem Kubha (Kabul), Krumu (Kurram), Suvastu (SWAT ili fer stanova) i Gomati (Gumal) ide dalje, stoga, može se ustvrditi na istom paritetu razmišljanja,da su rijeke (Sarasvati) Harahvati i (Sarayu) Harayu, spominjane usput u ranoj Rigvedi. a znače i pokazuju da je ista takva (istog imena) rijeka Harahvati i Harayu također i u Afganistan.

Jer Aryan okupacija Afganistana već je dokazana. Za očitih pariteta imena (parova bude puko prevođenje) koje vodi do identiteta rijeka na istom području, a s kojim se Keith neće složiti. On bi samo veli u svom najčitanijem vedskom Indexu i drugdje,da su ove rijeke bile čisto Indian Sarasvati sa Hakra Haryana -Rajasthan, dok je Sarayu je Sarayuistočne gore, kao da je područje gdje Rigvedi nisu otišli na vrijeme, na sjever .... "Ja sam pod uvjetom da taj dug citat ilustrira činjenicu da je identifikacija Rigvedic rijeka s onima u Afganistanu nije novi predmet na sve, pa čak i deset godina prije nego Roy nije pokušati uzeti kredit za takve dis-otkrića . Njegova knjiga (str. 30-31) ima kratku raspravu o temi da je zbog priznanja posljednjih autora u jedini primjeran način. On sažima obzire na sljedeći način: "Sve u svemu, još Rigvedic Sarasvati i Sarayu rijeke nisu identificirane u ovoj monografiji s rijeka Harahvati i Harayu civilizacija zapadnog Afganistana, a sve potrebne posljedice te činjenice su tražene da se rigorozno razrađuju u svim svojim detaljnim posljedicama. Baš kao što će biti potrebno proučiti sedam rijeka u Pakistanu za studiranje kasnije.

Na sličan način, bilo bi neophodno proučiti zemlje i rijeke u Afganistanu samo za praćenje zemljopisa i povijesti rane Rig-vede.

"Stoga je jasno da rad od Kochharne ne kvalificira na najbolji način , samo se spominju kao produžetak ranijih radova. Nažalost Kochhar nije napravio dovoljno izražaja u svojoj debati s autorima poput Roya. Royev rad je nesumnjivo predvodnik da se ponovno traži u istom području povijesti i zemljopisa Vedske ljudi. U stvari možemo naći sjemenje za gotovo sve argumente Kochhar u različitim djelima Roya. Središnjeg azijskog porijekla, drevne kulture na obalama afganistanskih rijeka poput Swat, različiti Sarasvatis od rane i kasne Rigvede. Uspoređivanje od Purana / genealoška, astronom-kalcitna, arheološkog PGW / NBPW, i lingvističkih dokaza, itd., mogu se naći u monografiji od Roya. Kochhar, djelo je očito ažuriranje s daleko više sofisticiranih detalja i u odjeći osmišljen kako bi dao dojam neovisnog istraživanja Rijeka Haravati (širine 7 Km, i naselja iz kulture Harapa-Aryana) 9000-1500 prije Krista), tekla je istočno od Inda kroz plodnu ravnicu Veyah (krčki: zavičaj). Na gornjoj karti su prikazana mjesta iz Haryana (Arijana) civilizacije, te mjesta koja su se održala do danas. Najpoznatiji Arijanski gradovi su Mohenjo Daro, Chanhu Daro i Dvarak, ali i drugi, tek nedavno, zahvaljujući naprednoj svemirskoj tehnologiji, pronađeni gradovi u pustinji Thar. Svakako to pobija teoriju engleskog stručnjaka Kochara, koji ove informacije nije imao. Sada tek vidimo da je civilizacija Aryu Harappa, bila i te kako razvijena. Ruševine ogromnih gradova uz tok rijeke Haravati to potvrđuju. Desteke ogromnih gradova u sadašnjoj pustinj, tek treba istražiti.

 

Ustrojstvo kasta u Haravati – Harappa – Haryu civilizaciji.

Isprva se na čelu arijanskog društva nalazio stalež mudrih i autoritativnih mudraca, pa se oni mogu slikovito prispodobiti kao glava zamišljenog 'društvenog tijela' . Potom oni biraju kralja – Bana kao Božjeg predstavnika na zemlji. Prema podacima koje navode brojni vedski spisi, vrhovni duhovni učitelji – svečenici, imali su kao svete osobe mnoge paranormalne sposobnosti (telepatija, vidovitost, treće oko, levitacija, teleportacija itd.).

Slijedeći društveni stalež bili su ratnici plemenitog roda Kosizi ( generali upravljači ). Njihova je dužnost bila da omoguće i osiguraju nesmetan rad i djelovanje cijelog društva, i da se savjesno i dosljedno provode sve odluke vladara te održavaju red u društvu. Oni su, kao izvršna vlast Bogocentričnog arijanskog društva zaslužni za tisuč?ljetno održanje Hrvatsko – Arijanskog društva.

Treći stalež činili su proizvođač? (poljodjelci i jači obrtnici) i pastiri, čuvari konja. Posljednji i kudikamo najbrojniji društveni stalež činili su seljaci, koji su i osnov vojske (strijelci, pješadija). No oni su bili itekako važna karika, bili su uvježbani vojnici i graditelji brodova, bojnih kola i naprava.

Prema ovom ustroju, Arijanski Hrvati uspjeli su preživjeti silna stoljeća borbe i naleta svih mogučih neprijatelja.

Za normalno funkcioniranje arijanskog društva bila su sva četiri temeljna staleža jednako važna pa stoga među njima nije postojao nikakav rivalitet, a osnova svega bio je vojni ustroj. Arijani su čvrsto vjerovali da je to savršeno bogocentrično društveno uređenje uspostavio sam Bog Višnu.

Zanimljivo je da čovječanstvo u proteklih pet tisućljeća svoje burne i krvave povijesti, unatoč svim dosadašnjim pokušajima i lutanjima, nije uspjelo pronaći niti uspostaviti bolje i pravednije društveno uređenje od pradrevne Arijanske Varnas hrama-dharme koju je putem vedskih spisa uspostavio sam Svevišnji Gospodin za dobrobit i napredak čovjeka.

Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana, Indije, pretpostavlja se da je postojala još veća hrvatska država Arijana, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatsko čakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru. (u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo,)

Zaratustra je bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji : "Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda (sam Bog), lijepu Harahvaiti."

 

OSTALA ISTRAŽIVANJA

Doktori Agrawal, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Manthan, Meadow, Ozeman, Rao, Rajaram i ini suradnici u našem su desetljeću suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750-2.200 prije Krista, arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Harahwati koja je nakon odledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred 9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah , (bodulski: zavičaj) i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Harahwati je od XX.- XVI.st. prije Krista presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje na sjevero zapad Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije. Tu stvaraju ranoarijsko kraljevstvo Hurrwurtu s mitanskom dinastijom Maryanni (Admirali - himna Marjane Marjane) a potom kao indoarijski Horovati žive oko antičkog Azova.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti odnedavna je započeo sustavnim poredbenim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harayu i Haravati. Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjesnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12.st. pr.Kr., ali su ovi praindski zapisi još od početka u XXXIII. st. Prije Krista, na rigvedskomu ranoarijskom jeziku saraswati- haravati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika.

 

Haravatski jezik :

Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas rusizam nepoznat u Indiji.

U Kurdistanu su potom nadjeni još stariji tekstovi sličnoga ranoarijskog jezika mitanni od XVII.- XIII.st.

Odnedavna je dešifriran još najraniji rigvedski prajezik saraswati- haravati čak od XXXIII.- XVIII.st., stariji od sumeranskoga i ranoegipatskog. Nakon niza pročitanih tekstova, sada je već spreman za tisak haravatski rječnik, kao najprvi u svijetu pisani jezik čije će poredbe donesti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije.

Osnova indoeuropskih jezika potječe iz Rigvedskih piktograma koji su tek 2008 godine prevedeni, u kojoj danas već imamo, osnove hrvatskog jezika prevedeno na naš jezik.

U Europi su tom ranoindskom harahwatiju razmjerno najbliža bodulska cakavica naših otoka, a slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je u harahwatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih prariječi podjednakog oblika i smisla: npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (kod konja),mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada slične angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (govor: Krk bješyd), bodyul (pastir: naši boduli), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: na Krku Yndra), mari (more: na Krku mori), maryah (junak: na Krku marjaan), navya(brodovi: Krk navje), nuppan (župan-čelnik), paka (peka), pattoku (potok), plavate (plivati), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), šatam (100), taranta (pučina: Krk taraca), tera (3: Krk tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo: ves) ...itd.

Najveća je ranoarijska sličnost kod nas sa čakavskim i donekle kajkavskim, a posve neznatna s Vukovim jekavskim standardom. U našemu najstarijem epskom ciklusu "Veyske Povede" na Krku, od devet zapisanih legenda još je očuvala naše pradavno sjećanje na indovedsko podrijetlo "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (Poveda ud Yndrah kady parsjute restu), koja slikovito opisuje daleku "Yndru" kao izgubljeni zemaljski raj, a Hrvatska se tu zove Harvatija, kao u gornjim tekstovima.

 

Vedski Prahrvati: Haraxvati-Harahvati :

Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših jugoslavista, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz XXXIII. - XXXI. stoljeća tj. još starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolingvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje ranoarijsko prapleme HARAhVATI iz bakarnog doba, pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice. Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na istoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i još raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz XIV BC. s imenom njegova naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti u vezi Prahrvata, a još ina slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurne radiodatirane starosti, čime se takva imena pomiču bar još za dva tisućljeća unatrag. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi vedoarijski Harahvati - Haraxuati pred pet tisućljeća, ustvari najraniji predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata. Time je svjetska znanstvena zajednica konačno prozrela povjestno-jezične zavrzlame naših slavista i prihvatila rigvedske Prahrvate kao jednu od prvih imenovanih etnogrupa na planeti Zemlji.

 

Gospodarstvo Prahrvata :

Proizvodnja zlata, kositra i željeza bila je osnova gospodarenja. Izvozi ovih proizvoda širom tada pozatog svijeta do dalekog Ilirijcuma. Tada u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište nadasve u tehničkoj praksi važnog kositra. Izrada i prodaja kositrenih pečata. - osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Taj se izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja . Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Harahwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Harahwati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije.

Najviše zbog te harahwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Harahwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st.prije Krista ovi su naši harahvatski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa - Haryu spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.

 

Pravjera ranoarijskih Harahuata :

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod predslavenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manjeviše očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj cakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova".

 

Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu :

Naše najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa (iz Rig vede Višnju i Krišna), koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.

 

Jezik ranoarijskih Prahrvata :

Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ti ranoarijski Harahvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta: na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni ranoharvatski (Harahvati) i na istoku u Indiji ranoindski (Harahvati u užem smislu), iz kojih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici perzijski (Avesta), antički ranohrvatski i indovedski Samskrit. Stoga je prapoviesni ranohrvatski, prije naknadnoga slaviziranja zbog srednjovjekog miješanja s europskim Praslavenima, u prapoviestno i antičko doba ranohrvatske povijesti u prednjoj Aziji, sve do Tanaisa još pripadao ranoarijskoj grupi indoiranskih jezika.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred 9000 - 7000 god. Od 65.- 30. stoljeća pr.n.e. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog ranohrvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, Kalyanaraman je nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih predaka Haraqwati, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.

 

Vedska jezična baština Hrvata :

Izravna je posljedica toga indovedskog praiskona da su u Europi klasičnom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i izvorni pravi hrvatski (do 19. st. prije nametnutog vukopisa). Naši jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskoga "sanskrta" slične srbskima, ali ideološki prešućuju mnoštvo vedohrvatskih prariječi koje su oni nasilno izbacili iz javnosti i u Jugoslaviji zamijenili balkanskim srbizmima, da nam uškope jezične korijene i nametnu hibridni "srpskohrvatski- vukov" novogovor.

Još donedavna je javni književni hrvatski iz XIX. st. imao u živoj uporabi više stotina indovedskih prariječi starih po 2 - 3 tisućljeća (koje su jugoslavisti proglasili 'ustaškim novogovorom'), gdje su podjednake izvorno-hrvatske s istim u Vedama:

dvi (2), ganga-ganghata (himna-pjevati), harati-haram (uništiti-im), hasati-hasam (gutati-am) hasniti ( u kajkavskom dijalektu raditi), iti (dialekt: ić?i), kada (kad), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (grom), ni (niti), piti (isto), ray (raj), solika (inje-mraz, u kajkavskom solika), stup (isto), sthala (štala) , tada (tad), tama (mrak), tri (3), trica (trojka), triputa (3X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti „ ča barjak ne viješ“) itd. Još su slične hrvatske kao u pradavnim Vedama npr. bhagadana (blagdan), bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti: kajk. bumo), bhurni (buran), bukkati-bukkam (bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), cittajna (čitanje), dadati-dadam (dodati-dodam), davan (darovan), devika (djevica), dripyat (dripac: deran),drisati-drisam (risati-rišem), dvadasa (20), dvara (dveri: portal), dvarastha (dvorište), ganjika (ganjak: spremnik kajkavski ganjk:natkriti ulaz u kuću), ghatta (gat: brodski pristan), graha (zrnje-plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), jaguda (jagoda), kalusha (kaljuža-lokva), kulin (plemić, „od kulina bana“), kušyati (kajkavski: kušnuti poljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se, kajkavski: lati se posla), lisati-lisam (lišiti-im),lokanya (luknja: rupa), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pitha (pita), plavati-plavam-plavatva (ploviti-plovim-plovidba), plavana (plivanje), pravicar (pravica: sad srb. "pravda"), ravana-ravata (revanje-revati), rudhen (rumen), sabha (sabor-zbor), sikayati (šikljati: prskati), sikhara (šikara), sthanika (stanica), sudati (suditi), sulika (sulica: koplje ), tadanim (tadanji), tala (tlo), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), udbasati (odbazati: odlutati kajkavski: nabasati naići), valayati (kotrljati: valjati), varaka-varata (varka-varati), yusha-yushna (juha-jušni) itd.

Najviše sličnosti ima ikavica i naša kajkavica. Najviše je vedskih riječi kod nas očuvala bodulska cakavica na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, a najbogatiji su arhaični komiški govor na Visu i osobito pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općepoznate, još su u Vedama i bodulskoj cakavici jadranskih otočana podjednake riječi (prvo vedski i u zagradi bodulsko-cakavski):

bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča-šća), calati-calam (kalati: skinuti-em), darva (darva: drvlje), guda (svinja kajkavci još danas tako zovu svinju) khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje kaj. lučiti odvajati listove), nish (niš: ništa), presha (priša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: kajkavski vesi naselja), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem jematva ) ...itd. Još su slične naše bodulske i vedske riječi: ankura (ankora: sidro), bherat (na Krku bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), catursatra (cetyrštotar: četiristoti), cukra (cukar: novi turski "šećer" kajkavski cukar ), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvoydi: dvoje), dviputa (dvaput), dvisatar (dvištotar: dvjestoti), dvisikha (dvosjekli), harija (arija: zrak), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti: ići), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), mriti (umriti), mukti (mukte: novo turski "džaba"), pakva (pekva: pečenje) , pippal (pipa: smokva), satar (štotar: stoti), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), tartyaka (tretjak: 3/4), tep (tepst: tresti), trisatar (trištotar: tristoti), tritya (tretja: treći), tritavat (tritrat: triput), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: odjeća kaj. Vieš ), viredaiti (varodit: roditi), vy (va = u kaj. vu), yamitva (jamatva: žetva) itd. Vede takodjer imaju i naš ikavski particip na -ja: lipya(lijepio), lucya (razlučio), kaj. lući za potpalu, lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) itd.

Zato je i stari komiški i nadasve veyski rječnik jadranskih Bodula bliži Vedama negoli "srpskohrvatskom" vukopisu, s kojim ima tek 4% zajedničkih istih riječi, pa je za vukovizirane gradske Hrvate to već posve nerazumljivi strani jezik.

 

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhé :

Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom istoku prapovijestni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Amarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhé (ASTOUR 1976),- što je i najstarije ime slično Hvatskomu. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća pr.Kr. na vladarskim pečatima prvih banova (Bani Tišatal, Arvatal itd.) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21.- 14.st. pr.Kr. u prapovijestnom kraljevstvu Hurwurtu iz gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurrwuhé bio daleko najosobitiji od prvih prapovijestnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas: Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijedjen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhé, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska.

Danas u hrvatskom više nema njihovih gramatičkih tragova, izim tek leksičkih relikata kojih u pravomu hrvatskom (ne vukopisu) ima oko 6% riječnika, a najviše ih je očuvano u vejdskom pradialektu do 9%. Tako su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijestni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3-4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena (MORRISON 1981, SODEN 1985) :

ari (ar-mjera), bani (ban), baršilki (brežuljci), buriaš (bura), čabra (čabar-kaca), dzitu (žito), ghet (geti: klanac), gištir (guštara: šiblje), guza(guzica), hubruš (ubrus), habilat (habati), hupšena (hapšenje), hurrwuhé (hrvatski), kaban (kabanica), kakme (kukma-griva), kamanu (kamin: ognjište), kamma-kammaena (kamen- kamenje), kapi (kaplje), kozala (koza), nawa (novi), pahatar (plahta), pazur (pozor), piku (bik), samu (sam), sigguru-siggurat (siguran-sigurnost), stanas (stan), serse (srsi: jeza), šašu(šaš), šen (pšenica), šubar (šubara), šugapu (šugav), šupani (župan), trši (trsi: loza), tsera (hrast cer), tur (tur-rit), ugaru (ugar: polje) , uwalu (uvala) , vartana (vrtnja), yoh (joha-Alnus), zivan(svibanj), zuzu (zeza: šala), pa starohrvatski nastavci naših imenica na -ba, -kva, -uša, itd. (SODEN 1985).

Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhé u našim dialektima : kajkavski npr.

barma (barva: boja), hasuvan (hasanje: jelo), hirib (hrib: greben), hišue-hišaki (kuća-domaći), kaška (kača: zmija), kidanu (kidati: bježati), kummi-kumeki (kum-kumek: muž), kupatar (kupica: zdjela), kurušda-kurustu (krmivo-kuruza), nahiri (nahero: nakrivo), pirga-pirig (pirga-pirgast: pjega-pjegav), pisanni (pisan: šaren), šamla (šamlek: klupica), vesi (ves: selo), zikša (zibka: kolijevka) i druge, pa čakavski astembaga (asti-Boga), čatapu (čapati), daluba (dubac: hrast),kaštai (koštje: kostur), manda (manda: majka), zugva (žukva: vrba) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradialektu, uz spomenute još bihay (bihać: imanje), burim (bujmer: izvor), karhar(kabaar: grab-Carpinus), kirasi (ceryšna: trešnja), kogu-kagalu (kogul-kogule: kamen-kamenje), kur (kur: brdo), maxri (macaar: bor-Pinus), škarnu (škardun: kršje), šelebu (šeleba: lisica), šennur (šenuda: višnja), uri (uri: grad), ururda (urudba: naslov-adresa), zebal (zeb: pupoljak) itd. Čak i neki tobožnji čakavski "romanizmi" koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijedje iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama: barba (barba: gazda), bekkari (bikar: mesar), fera (feral: lampaš), kamaru-kamaraši (kamara-kamarica: soba-sobica), marah (maraška: višnja), mešgetu (mešetar: švercer), simsar (sansir: ortak), siuni (šijun: orkan) i druge. Slično i neke tobožnje "turcizme" Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u ranoj Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik: alani (alan: katun), dešdar (dizdar: časnik-oficir), hasimur (hasura), mašeba (mešet: stećak), šatura (šator), šehevri (šeher-grad), tanburim (tambura), yarani (jaran: drug) itd.

Evo originalnog teksta iz Rig vede prevedenog na latinicu :

Banuta naša žive šinute uz turije u puhra hurni kila zili šipri numurukat uwari wandanita u kuri išla u la li kab gi ali širit našu wasi ta tib tišia unuga kab šili unuka akli šam šam ta bil uklal tunu nita banuka kali tanil nikola išal bana banitelia ta yuštal a tarni bacti banuka a šuvati veru kablik ir bute kablite Z susimi ie šepi tri višnje 10 ustamari, titi mašerte 2 zirte 1 šator 2 zirte 2 jabuke i t.d.

Kratki prijevod: Banica naša žive volje išla u grad širiti našu vas kako bi utješila onoga koji je prokleo našega Bana, Nikolu našega branitelja, da bi sačuvala danu riječ, odnijela mu je sa suzama tri mjere višanja „ustamari“ tri mjere, 2 limuna, jedan šator i još dva limuna i 2 jabuke za saditi.

 

Antički arijskohrvatski klinopisi :

Medju predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19.st. (ne vukopis) pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski predci (Iranohrvati) većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6.- 1.st. p.n.e. višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito ĆURIĆ 1991 i VIDOVIĆ 1991. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dialekata kojih takodjer ima, npr. u vejdskom pradijalektu znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Europi.

 

Srednjovjeki jezik Kraljevine Hrvatske :

Nakon doselidbe u sadanju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7.- 12.st. kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži gore spomenutim reliktnim pradialektima (kirski, brajski i baegnjunski). Glavna osnovica toga starohrvatskog jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko-jekavskih tekstova niti pripadnog mjestopisa (toponima), pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlahi na srednjem Balkanu (Sandžak, Zeta, Kosovo itd.). Ovaj srednjovjeki starohrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dialekte, a na ostalom većem medjprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.

 

Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj :

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić?, itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604), tj. na sličnoj je razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1892, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.

 

Hibridni vukopis :

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoarijskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, tzv. "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni kolonialni "novohrvatski" tj. lingvistički zapravo nametnuti kreolski pidgin kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.

Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše pišu kao prije 1918, tj. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Europi dali su već rani antički historičari: već HERODOT u svojem djelu Historia (god. 484 – 444 prije Krista), pa LIVIUS (Historia VI) i PLINIUS st.u Historia Naturalis III, navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca – Arivatesa (C. Plinije). Potom rimska vojna izvješća u kasnoj antiki od 2.- 4.st. opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata (Hrvata) od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama.

 

J. Mikoci, pionir hrvatske etnogeneze :

Prof. Josip Mikoczy bio je prvi profesionalni povjesničar u Hrvatskoj, i pionir hrvatske proto-povijesti, proučavajući njihove Pre-slavenske pretke Sarmatic-iranskog podrijetla. Njegov glavni sljedbenik je prof. dr. sc. Stjepan Krizin Sakač.

Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. st. na znanstvenom temelju historiografije, pripada našem prvom sveučilišnom povjestniku, prof. dr. Josipu MIKOCI-BLUMENTAL, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734, gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793 - 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800.

Od desetak njegovih povijestnih djela većinom na latinskom (tada europskom znanstvenom jeziku), glavna su mu izdanja posmrtno: "Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus" (1806) kao prva historiografska razprava u nas, pa "Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. perducta series 1792" (Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do god. 1792) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća (KUKULJEVIĆ 1872). Ostale njegove znanstvene razprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, npr. "Lexicon historicum et topographicum" (Povijestno-mjestopisni leksikon), pa "Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae"(Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije) i druge slične.

Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava: "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu god. 1797.

Opaska : Da, Hrvati su došli iz Medije preko Ukrajine, a ono o Slavenima malo niže.

Prema tomu, prof. dr. J. Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske teorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije u 20. st., u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina dugih dokumenata i literature o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.

 

Sljedbenici J. Mikocija :

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd

 

Zaključak :

Nakon organizacije Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišćnski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjije kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji oduvjek tamo javno i slobodno govore starohrvatski, - što zbog parazitskih vukovaca ne smije govoriti bar 3.800.000 sličnih materinskih govornika u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati i dalje prisilno glavinjaju kulturno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni i lukavi vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno sitno popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo formalno-vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do početka XX stoljeća.

Opaska : Uvjek se prisjetim prvog posjeta Nikitscu – Filežu Austria, u Gradišću davne 1968 g. Govor Hrvata u tom mjestu, ali i u cijeloj pokrajini Gradišće, podsjetio me na moje korjene i ranu mladost sa mojim djedom Jožekom. Ovaj starohrvatski govor već je potpuno izgubljen u Hrvatskoj. Srednjovjeki su Hrvati „Vukovizirani“ postupno i nejednako. Medju izvornim ijekavcima (izim ijekaviziranih gradjana) je kod nas možda najveći udjel prvotnih Slavena i baš zato su nam slavisti nametnuli taj (slavenojekavski) standard. Inače je podrijetlo Vedoarijaca donedavna bilo povod nizu ideoloških manipulacija. Prvo su nacisti širili svoj mit o plavokosim Germanima kao "čistokrvnim Arijevcima", a u poratnoj su euforiji antifašisti i marksisti zapali u drugu krajnost tj. da su zakarpatske močvare "majčice Rusije" ne samo ishodište Slavena (i Hrvata) nego još ranije i svih Indoeuropljana. Zato je od 1991. za takve nastupio neprihvatljivi ideološki šok kada je pročitan niz ranoindskih zapisa: arheonalazi rigvedskih gradova, pisma i prajezika haravati kazuju lažnu pristranost ideoloških špekulacija oko "Arijevaca" i krivotvorbe naše povijesti za dnevnopolitičke interese Europe i Jugoslavije. Tako to inače završava kad "povijest pišu pobjednici", pa nakon novih nalaza i nacistička i marksistička lažipovijest rane Europe zajedno odlaze u nepovjestnu ropotarnicu. Povjestnom ironijom tih zapisa i arheonalaza, dosadanji "outsideri" na marginama europske geopolitike tj. marginalizirani balkanski Hrvati i keltski Irci postaju najstariji i izvorni vedoarijski potomci.

Međutim još važnije je znati da Hrvati danas ne govore slavenskim, već srpskohrvatskim jezikom i služe se latiničnim pismom. (sve prema Vuku)

 

PERZIJA NAKON POBJEDE KIRA (veliki) Alheminidsko carstvo

U vremenima Ahemenida , kod Kira. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i narod koji tamo živi a zove se Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija= Arijana, zemlja Horvata, lat. Arijates – Hrvati koji dolaze), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. I III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (grč. Huriti – Skiti) u Velikaja Horvatija autor A. Mayorov.

Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr.,, perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo inajveće carstvo starog vijeka. Tokom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. I Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita (Hrvata) u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. Koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju.

Nakon pobjede Kira velikog Hrvati se povlaće i osvajaju nova područja ispod Karpata – cijelu današnju Ukrajinu.

 

O pra postojbini Horowata su mnogi učeni povesničari pisali, domaći i strani.

U Iranskom muzeju Teheran, u policama Perzijsko carstvo, rano doba, postoje mnogi dokazi o Hrvatima, mnogi detalji se sad otkrivaju na glinenim i kamenim pločicama izpisanih klinastim pismom. Još ima oko 5000 primjeraka tih znakovitih podataka koje nisu pročitane.

Tek nedavno i u zapadnom dijelu Sirije, pronađeni su artefakti sa imenom Horowat (Horouwati).

Jedini logični izlaz za sav narod ostaje je prolaz prema Kaspijskom i Azovskom moru, preko Armenije. S obzirom da su sa sobom vodili žene i djecu i starce, svoje blago: konje, krave i ovce, put svakako nije bio brz. Gdje bi ostali nekoliko godina, gdje cijelu generaciju (iz Epa o Harezmu)

 

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin SAKAč (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd

 

Literatura :

AGRAWAL, D. 1999 : Demise of the Aryan invasion theory. Deja news.CARRERA, R.A.& al. 1999: Croatia, Non-Slavic name. Deja news, March 99.

KALYANARAMAN, S. 1999 : Saraswati - Sindhu civilization ca. 3000 B.C. Sarasvati News.

KALYANARAMAN, S. & al. 1999 : Corpus of inscriptions of Sarasvati-Sindhu civilization. Indian Lexicon.

KALANARAMAN, S. 2009 : Kulturne veze Sarasvata i Hrvata od neolita do metalnog doba. Zbornik "Podrijetlo Hrvata", str. 70-73,

Udruga "Muži zagorskog srca", Zabok.

KENOYER, J.M.& MEADOW, R.H. 1999 : The latest discoveries Harappa 1995-1998. Harappa news, February 99.

LOVRIĆ, A.Ž. 1999 : Vedski su Hrvati kasno slavizirani. Hrvatsko slovo V/231: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.

LUPIC, J. 1999 : Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99.

MALLORY J.P. 1992 : Indo-Europeans (Language, archaeology, myth). Thames and Hudson, London.

MANTHAN, O. 1994 : New light on the Aryan problem. Deendayal Research Institute.

OMRČANIN, I. 1993 : Mit bogova u predpovijesti Hrvatske. Ivor press, Washington, 158 p.

OZEMAN, C.& AGRAWAL, D.J. 1997 : History of the ancient Aryans. 38. pp.

PARPOLA, A. 1994 : Deciphering of the Indus script. Cambridge Univrsity Press.

RAJARAM, N.S.& FAWLEY, D. 1995 : Vedic Aryans and the origins of civilization. World Heritage Press.

RAO, S.R. 1991 : Dawn and development of the Indus civilization. Aditya Prakashan.

SARASVATI NEWS, 1999 : Proto-Indoarians, Mitanni and Hurrians. Indian encyclopedia.

VOIGT, M.M.& al. 1992 : The chronology of Iran ca, 8000 - 2000 B.C. Old World Archaeology, Oriental Institute, Chicago.

WHITTET, S. 1999 : Hindi and Mitanni. Deja news, August 99.

WILHELM, G. 1995 : The kingdom of Mitanni in second millenium, Upper Mesopotamia. Civilizations of ancient Near East, vol. II : 1243 - 1254, ed. M. Sasson.

 

Religija Horovata u Ariji, bila je vjerovanje u vrhovnog i jedinog Boga Višnju :

Jezgra Zaratrustinog učenja se može sažeti u sljedećoj izreci : Humata, Hukhta, Huvarshta (Dobre misli, dobre riječi, dobra djela). Prema Zaratustri, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine (pahlavi: Ahlāyīh) i Laži (pahlavi: Druz), koja se često predstavlja kao borba između dobra i zla, ili svjetlosti i tame, u zapadnoj paradigmi. U kasnijem zoroastrizmu, suprotstavljene sile u ovoj borbi se nazivaju Ahura Mazda (Bog) i Ahriman (Vrag).

 

– LINIJA KOJA (ne) FALI :

9.000 - 4.000 god. pr.Krista: doba Rig-Veda, protoarijska kultura zapadne Indije – Haravati,

3.750 - 2.200: halkolitska pracivilizacija HaraHwati, uz rijeku Kupha Harahvati-Haraquati

2.200 - 1.600: civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Harahwati presušila- masovni odlazak na sjevero zapad i nestanak Haryu civilizacije.

1.600 - 1.400: Mitansko kraljevstvo, od Tigrisa na zapad sve do Sredozemlja.

1.400 - 1.300: ranoarijski Maryanni su već u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni od Sredozemnog do Crnog mora, od Sirije do Armenije i Ukraine.

700 - 331: mazdaizam- Arijanizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harauwatya u Afganistanu ( jedno pleme Haravatija )

263 p.n.e. - : partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu, (Hrvati prelaze Kaspijsko i Azovsko more u Ukrajini (do Moskve).

227 p.n.e. Horouathos na Azovu, Tanais i Velikaja Horvatia : (2. doselidba u Panoniju)

 

Pronašavši ptvorene pečate autora Tihomir Mikulića ovdje citiram :

Naziv Huriti :

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr.Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti (baš kao i danas na Krku). Najnoviji (pomodarski) oblik tzv. "Hurijci" su nam odnedavna preko interneta zbog svojega jezično-poviesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo-Wikipedijama uključivo i tzv. "Hrvatsku" wikipediju, što je sada ovdje neprihvatljivo.

 

Rani huritski mjestopis :

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20.stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16.- 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Antitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski: dingýr, asir. kursagal) visine oko
2.000 m - 4.000m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingýr-Ulikámma "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Güneydogu Toroslar: 4.135 m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingýr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari: 2.240 m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi: 5.123m) i na istoku Dingýr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarűn: 4.976m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000 - 2.000 m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi* uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima: uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbűr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab*) i još niz inih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16.- 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima: na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep*), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish*), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva: Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba: Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara*), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

 

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer :

"Veliko more" (tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina: na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv.Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi. Uključujući i Jadran.

 

Huritski prajezik :

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

 

Najraniji Prahuriti :

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úĚĺâřîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Harahwati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza uz Azovsko more, su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi ("Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Tho-Garma (Hurrduw).

 

Kraljevstvo Mitanni :

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronađeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inače su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr.Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Opaska : Arijski Hrvati povlaće se prema sjevero zapadu uz Azovsko more u okolicu rijeke Tanais, a dio ih brodovima odlazi na Jadran, kojeg su vrlodobro poznavali, trgujući ovdje bakar i kositar.

 

Prijestolnica Vasugan :

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharyatek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Strabon opisuje Arivate (Rvate) sa planine Taurus kao vrlo lukave i mudre. On veli ovako. Najteže se sporazumjeti sa plemenom Urvuhe, naroda Arivates, jer oni postave uvjek isto pitanje. Je li snijeg na vrhovima gora bijel. Ili je pobojan božjom rukom?

 

Niz mitanskih vladara :

Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

Dshiar (~ 1280. pr.Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.

 

Baština huritske kulture :

Od 20.- 18. st. prije Krista diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Harahvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411: zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad: danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr. Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem. (Ali i Jadranom, nasljednici su im bili Agron i njegova mornarica, strah i trepet toga područja)

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

 

Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć"): npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Bariki (Barići), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušići), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Palliki (Palići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. űri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj. vesi čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki ('Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigűri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matűn), s većim sobama (kamaru = č. kŕmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarěći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galčti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. lŕta), bačvica (bariga = č. barělac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tűrija), lanac (kattan: č. kadęna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zěkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šůšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tůhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrůši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenŕc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. marŕška), muri (dud: kaj.+ čak. műrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd.

Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudŕ) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapŕti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav).

U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. Dubác, kaj. dub), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezěne), puzave povijuše (trti = čak. trtěna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski : Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijűni), najviše hladni sjeverni buryaš (bůra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semęra). Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribčt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vŕla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni(alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušűr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kŕška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb).

Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Prikavkazja umjesto ranijih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Iz prijepisa „Transiti San Hieronimvs“ : Sveti Jeronim rođen je 347 AD u Solinu, a umro u Palestini 420 AD. Svi latinisti ga opisuju već u 4. stoljeću AD. kao Santus Croatum, Hrvatski svetac. Jeronim je bio krščanski pustinjak, nagle čudi, pa se često selio radi netrpeljivosti ondašnjih velikodostojnika. Slavi se 30. rujna, dan smrti i odlazak u nebo. Preveo je Vulgatu – Bibliju na latinski jezik. Velika čudesa pripisuju mu se još za života, a najveće svakako razgovor sa divljim lavom, koji je sveca hranio u pustinji. Poznavao je sve jezike starog svijeta, latinski, grčki, germanski i starohrvatski. Dakle ako je stari svijet govorio za Sv. Jeronima : Hrvatski svetac već u IV stoljeću, gdje su tada bili Slaveni?

No danas se možemo služiti multidisciplaniranim tehnikama pa dobivamo točne podatke, koje su domaći i strani stručnjaci za geneologiju utvrdili da se po Y cromosomu i muškom genu danas u Evropi Slaveni samo Mađari sa preko 70 posto tog genoma. Iza njih su, Slovenci i dijelom Makedonci dok, naprotiv taj gen je u manjini u Srbiji ali i manjinski u Hrvatskoj. Ove podatke našao sam u zadnjim istraživanjima Američkih, Europskih i našega Dr. Drage Primorca. Baza istraživanja izvršena na 90 % današnje muške populacije Evrope.

 

PUT HRVATA DO JADRANA

Pradomovina Hrvata :

Najnovija otkrica i arheološki nalazi dokazuju, da je pradomovina prvobitnih Arijaca bila južni Pakistan, južni Afganistan i zapadna Indija. Ti prvobitni Arijci ili Ranoarijci sebe najprije nazivahu Harahvaiti. Ta se imena u vedskim zapisima rabe od godine 9000. do 1800. pr. Kr. Harahvati su u prapovijesti živjeli u zapadnoj Indiji (danas pustinja Thar), uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Harahvaiti. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede znanstvenici zakljucuju, da su Ranoarijci u svojoj sjevernoindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII.-V. Tisučljeća pr. Kr., pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuca godina. Kada je rijeka Harahvati i presušila, narod Harahvati i – tada se vec nazivahu Harahvaiti (Hrvati) – zbog suše i gladi sele na podrucje sjevero zapadne Mezopotamije.

 

Podrijetlo i nastanak imena Hrvat :

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti od Boga poslan (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Harvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. Za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. Ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat).

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvatija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa slicnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) „DOBRI KRAL DARJAVUŠ“ kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvatija je zabilježena na tri jezika : staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je „ban u Perziji, kralj u Harauvatiji“. Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 110-1. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (= Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu).

U najstarijim azijskim puckim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat – Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. Utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. Do XIV. St. Prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. St. Pr. Kr. Postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na podrucju sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U pocetku VI. St. Pr. Kr. Ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevstvo – Nalazilo se s obje strane Kerckoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grcko-rimski je preoblik imena Hrvat.

Na podrucju Bosporskoga kraljevstva, na ušcu rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploce iz II./III. St. Po Kr. S imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na vecoj ploci, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaci Hrvatski sabor. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. St., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: „Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!“. To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci – vjerojatno zaratustrijanci a možda cak i kršcani. Tekst je napisan na starogrckomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska – Postojala je od I. St. Na podrucju današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-politickim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaci vladar odnosno kralj – usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konacno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjecu današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska – Prostirala se na podrucju današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovacke. Politicko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov – ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio vecinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X. St. Bijelom Hrvatskom vlada domaca hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. St. Zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska – Nastala je ujedinbom istocne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moci dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvacala veci dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvacala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajuci sloj bijahu arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajucega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili krščani Arijanci.

Hrvati iz Velike Hrvatske (vidi dolje A. Mayorov) u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala : od 378.-395. i od 626.-640. (poslije hrvatsko-avarskog rata, u kojem su Avari pobjeđeni do kocena kaj., do nogu). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili i Crvenu Hrvatsku (Od Poljica do – Makedonije današnja Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. St. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili „nevirni Slovinci“, a branili ga „virna braca Hrvati i Dalmatinci“. Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. St. Bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.

 

Hrvatski jezik, pismo i pravjera :

Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski prajezik sarasvati - haravati (blizak Vedama) Uglavni kameni-temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe (civilizacije) su Vede, samkrt i Zend-Avesta.

Ostatci indoarijsko-iranskoga hrvatskoga prajezika sacuvani su do danas u Bednjanskomu govoru (Bednja, Jasenje, Trakošcan i susjedni zaselci) i u Č?akavšcini (brdska sela na otoku Krku). U današnju domovinu Hrvati su došli kao kršč?ani arijanci. (Vjerovanje u vrhovnog Boga Višnu i njegovog sina Krišnu)

Jedina razlika sa inim djelima prapovjesti od naših i stranih autora je u dijelu gdje u 4 stoljeću Hrvati poraze osvajaće prvo Gote a onda Hune , a kasnije 598 AD Avare - Slavene na Dunavu i Tisi, pri čemu pogiba i sam slavenski Kagan Bajan.

Također istraživači starog Irana i drugi povjesničari poput Eltona L. Daniela sa Havajskog sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su originalna domovina avestanskim narodima, dok Dehkhoda navodi kako je Horezm „kolijevka arijskih plemena“. Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država od Irana do Indije.

Protežući se preko i izvan granica Horezma, Horasan je obuhvaćao područja Središnje Azije od Semnana na istoku, preko Afganistana, do podnožja Pamira (antičke planine Imeon) do na zapadu Ninive na Tigrisu,

Legenda o prazmaju Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove “Mâtre” (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantrŕtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantrŕtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova : indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje “Mantrŕtja” vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh “Siuni” odnosno hetitski “Šiun”. Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantrŕtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije “matra” i zloduha “Matresina” poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski “Mit Bogova”, za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja – ali je na Kvarneru taj predkršćanski “Mit bogova” preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).

 

HRVATSKI MOREPLOVCI :

 

Rani hrvatski admirali : drevni ilirski Skerdilaidas Ardieios i Demetrius Pharensis , zatim srednjovjekovni Hrvati " Archon Khadzon " i pola legendarni Harvatye Maryakir , u 10th/11th stoljeću dux marianorum Maryan sam Družac , Maryan II Deodat , Maryan III Berigoy , Maryan IV Rusin , Maryan V Slavac , Maryan VI Jakov , također u 12th/13th st. Yuran Kadzik sam , Nikol sam Kadzik , Brenna Kadzik III , IV Sebenna Kadzik , Maldukh Kadzik V , VI Kholman Kadzik , Nikol II Kadzik , Tollen Kadzik VIII , IX Ossor Kadzik , Radosh Kadzik X , Bogdan Kadzik XI , a posljednji srednjovjekovni admiral bio Vice Bune - Petrov . Iako su istodobno mediteranski susjedi često pragmatično oslabili sve hrvatske flote kao tzv " pirate " , čakavskim Hrvatima u srednjovjekovnoj obali Jadrana imali su jasnu razliku između pravog pravnog admirala službene državne mornarice pod nazivom " maryakir " , ia drugi nelegitimni glavar pljačkanje brodova tada pod nazivom " shundrakir " postoji ( npr. Sarracens i sličnim ).

 

Admiral / marjakir: 'morovođa' :

Općeprihvaćeni medjunarodni termin "admiral" je izvorno nastao kraćenjem iz arapskoga "amir al-bahr" (približno: gospodar mora), jer su srednjovjeki Arapi oko Arabije i na Sredozemlju prvi imenovali službene čelnike svojih ratnih flota približno u smislu današnjih admirala. Potom je asimilacijom iz toga arapskog u srednjovjekom novolatinskom preuzeta slična pomorska titula "admiratus", koja je postala osnovicom za noviji pojam pomorskog admirala u većini europskih jezika. Medjutim su rani srednjovjeki Hrvati još od prve pojave naše flote na Jadranu i Sredozemlju, zbog svoga indoiranskog praiskona već imali mimo toga arapsko-latinskog pojma i svoj vlastiti staročakavski naziv pomorskog čelnika "marjakîr" koji je baštinjen od prapovjesnoga "marjaka" iz Aveste. Toga našeg srednjovjekog 'marjakira' poznaju sve do danas mornarski starci jadranskih otoka, npr. u Kvarneru i donedavna u Dalmaciji, a u srednjovjekim starohrvatskim spisima na latinskom se isti mornarički čelnik isto spominje romanizirano kao "dux marianorum". Medjutim, naši jezično i pomorski nestručni jugo-istoričari i Vukovci su to nezgrapno preveli kao tzv. "vojvoda morjana" ili novosmišljeni smiješni "morovođa", čega nema nigdje u starohrvatskim tekstovima prije 20. st., a niti u domaćim govorima istočnojadranskih starosjedilaca. Dapače, za razliku od srednjovjekih sredozemnih susjeda (i jugoistoričara-'minimalista') koji zamalo svako hrvatsko brodovlje zbog pragmatične konkurencije pogrdno nazivaju "gusarima", sami primorski čakavci na Jadranu već od srednjeg vijeka imaju svoj pomorski kodeks časti i jasno razlikuju 2 posebna pojma za pomorske čelnike:

Službeni admiral prave državne flote koji se čakavski zvao "marjakîr", te ilegalni pljačkaški vojvoda gusarskog brodovlja koji se čakavski nazivao "šundrakîr": npr. gusarski vodje Saracena i slični.

 

Flota/mornarica: 'plavojska' :

Slične besmislice su Vukovi jugoslavisti i jugoistoričari u 20. st. izvodili takodjer i s nazivima starohrvatske flote tj. naše mornarice. Općepoznati medjunarodni pojam "flota" potječe iz srednjovjekog francuskoga "flotte", dok je kod nas već duže uvriježena novovjeka književna istoznačnica "ratna mornarica" (ili općenito: brodovlje). Od toga je raniji staročakavski domaći naziv "navje" koji je do danas poznat kod pomorskih staraca na Kvarneru, a inače potječe iz perzijskoga "navya" i prapovjesnog "navaya" iz Aveste u značenju pomorske flote (mornarice). Medjutim, unatoč tih ranijih književnih i narodnih dialektalnih naziva, Vukovi jugoistoričari su za starohrvatsku ratnu mornaricu izmislili suvišni i besmisleni pojam tzv. "plavojska", koji na hrvatskom zvuči priglupo jer ta ista "plavojska" kod nas u hrvatskoj ikavici zapravo označuje svjetlokosu žensku plavušu (romanski: blondina) pa izvorno nema nikakve veze s morem ni plovidbom, osim u nestručnim glavama jugoistoričara i njihovih novih epigona.

Treća su slična jugoistorijska besmislica njihovi unatrag nametnuti nazivi neretvanskih i starohrvatskih tzv. "knezova". Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjeki banovi redovno navode kao tzv. "knezovi", što je sigurno pogrješni prijevod po srboslavskoj tradiciji za izvorne latinske navode "dux Croatorum" i slične (zbog jednačenja po srbosti). Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno-niži naslov "knez" uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj. do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podredjen banu i njihovo izjednačenje je besmislica. Stoga uvredljivo-pejorativni nazivi tzv. "hrvatski knezovi" u veziji jugoistoričara-'minimalista' djeluju priglupo i nestručno. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom naši banovi.

Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš pravi slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (dux). Kod ranih dalmatinskih čelnika u Primorskoj Hrvatskoj prije kraljevstva do 9. st. se većinom rabila izvornohrvatska titula "ban" (latin. comes ili princeps) u značenju autonomni vazal, dok im je srboslavski naslov tzv. 'knez' uglavnom nametnut naknadno od jugoistoričara-"minimalista" tek kasnije u Jugoslaviji iz 20. stoljeća. Naprotiv, sjevernije u Slovinju gdje je bio izraženiji općeslavenski utjecaj, još od početka u 8./9. st. je bio češći javni naslov "knez" sve do Ljudevita Posavskog, nakon čijeg sloma pod jačim južnijim utjecajem zbog postupnog približavanja i ujedinjenja s južnijom banskom Hrvatskom u Dalmaciji i tu na sjeveru zatim sve više prevladava u 9. st. osobita hrvatska titula "ban", približno nakon Pribine I. (panonskog).

 

Prvi antički admirali Jadrana :

U antičko doba prije proširenja slavenstva i dolaska Hrvata, na istočnom Jadranu su dosad imenom poznata tek dva posebna pomorska čelnika koji bi približno odgovarali novijoj razini adrmirala. To su u antičkoj Kraljevini Iliriji bili 'admirali' Skerdilaidas Ardieios i Demetrije Hvarski. Izim ovih je još vjerojatno da su i ranije izrazito pomorski Liburni koji od 10.- 5. st. suvereno vladaju cijelim Jadranom bar do Krfa (Korkyra) kao prapovjesna pomorska sila Libyrnike Thalassokratia, morali su već imati niz sličnih mornaričkih čelnika na ranom Jadranu. Ipak su nam ti pomorski vodje Liburna poimence ostali nepoznati, jer su Liburni bili nepismeni pa su počeli pisati tek naknadno pod vlasti Rimskog Carstva, kad su zamalo jedini njihovi tekstovi šablonski nadpisi na grobnim kamenima tipa liburnijski cippus. Poznati su masovni napadi liburnijske rane flote na grčku koloniju Pharos (Starigrad na Hvaru) i veće pomorske bitke sa starogrčkom flotom kod Drača u 5.st. pr.Kr., pa u Senjskim Vratima (Rab-Krk) iz 4.st. i ine slične, koje su jamačno predvodili neimenovani pomorski čelnici Liburna. Iznimno pomorsko značenje iskusnih prapovjesnih Liburna potom potvrdjuje i to što su oni postali glavnim brodograditeljima i mornarima Rimske carske armade koja je vladala antičkom pučinom Mediterana pod službenim imenom Naves Liburnae,- ali tada unatoč ovog imena, njezini glavni čelnici više nisu bili sami Liburni nego rimski mornarički zapovjednici iz matične Italije.

Skerdilaidas Ardieios (latin. Scerdilaedas Vardaeus, hrv. Skerdiled Ardejski, jugoistorija: "Scerdileda Ardijejac") iz ilirskog plemena Ardiejaca (lat. Vardaei) je bio sin prvoga ilirskog kralja Pleurata I. (oko 260.- 250.BC) i brat kralja Agrona (oko 250.- 231.BC). Najprije je duže vrijeme bio (oko 240.- 212.BC) jadranski admiral ilirske flote i kasnije u starosti postaje ilirski kralj od 212. do 206. godine pr.Krista. Nakon smrti kralja Agrona, Ilirijom je vladala njegova druga žena kraljica Teuta (231.- 228.BC) i to kao regent umjesto Agronovog maloljetnog sina Pinnesa, kojeg mu je rodila prva žena Triteuta. Teuta je pokušala proširiti kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija: osvojila je Dyrrachion (Drač), grad Phoinike (Foenice) se predao, a flota pod vodstvom Skerdileda je poharala Krf i Sarandu. Skerdiled je bio saveznik Filipa V. Makedonskog do 218. god. pr.Kr., iako je ilirska podrška Makedoncima u borbi protiv Etolskih Grka te godine narušena sukobima između vladara pojedinih gradova. Postoji i raniji primjer ilirske podrške Makedoncima u obrani od Grka, npr. ilirski kralj Agron je 231. godine pr.Krista. na molbu Demetrija II. poslao 100 brodova i 5.000 ratnika u obranu Mediona kojom su prilikom Etolski Grci natjerani u bijeg i ilirska vojska je zarobila veliki ratni plijen. Takodjer ima i više primjera o neslozi pojedinih lokalnih vladara u Iliriji, npr. izdaja Dmitra Hvarskog (Demetrios) za vrijeme rata protiv Rima u doba kraljice Teute. Opčenito je cijeli taj period obilježen sklapanjem i raskidanjem povremenih savezništava između ilirskih, makedonskih, grčkih i rimskih posjeda.

Iliri su imali moćnu flotu brzih i okretnih brodova koja je bila strah i trepet za mnoge u to doba i čak je moćni Rim oklijevao intervenirati za obranu ilirskih žrtava vjerojatno i zbog zauzetosti istodobnim ratom na inim frontovima: npr. Drugi punski rat protiv Kartage. Tada gusarstvo nije bilo neuobičajeno i to je bila "unosno zanimanje" kojim su se mnogi bavili. Oko 217. godine pr.Krista. je Skerdiled prestao podržavati Filipa V., tvrdeći da obećane "subvencije" nisu odavno plaćene. Poslao je 15 svojih brodova s izgovorom da idu preuzeti novac i dopratiti dragocjeni teret natrag ali su u Jonskom moru južno od otoka Krfa napali dvoje Filipovih prijatelja i zarobili im 4 broda. Potom su ilirski brodovi nastavili presretati i pljačkati brodove čak južno od Peloponeza. Također je 217. godine pr.Krista. Skerdiled oteo više makedonskih gradova u Pelagoniji i Dasareti, no Filip ih je brzo ponovo vratio kao i Skerdiledove posjede oko Ohridskog jezera. Godine 213. pr.Krista. Filip zauzima Lissos (sada Lješ) a nekoliko obližnjih gradova mu se dobrovoljno predalo. Zbog Skerdiledovog saveza s Rimom makedonska vojska je često napadala ilirska područja oko 210. god. pr.Krista. Skerdiled je imao sina Pleurata II. Vardejskog, koji je s njim sudjelovao u mnogim bitkama i naslijedio ga kao predzadnji ilirski kralj (205.- 180), prije zadnjeg Gencija (180.- 168.) koga su svrgnuli Rimljani.

Antički pisci o Skerdiledu: Za razliku od većine inih ilirskih vladara o kojima postoje tek oskudni podatci, admiral Skerdiled se razmjerno više spominje u djelima rimskih povjesnika Apiana, Livija i Polibija, osobito u njihovim kronikama rimskih i grčkih ratova. Apian je zapisao kako Iliri 230. god. pr.Kr. nisu poharali samo obale Elisa i Messenije na zapadnoj obali Peloponeza već su osvojili i Phoenice u Epiru, pa primorali Epirsku ligu da uđe u savez s njima. Izim pomorskog gusarstva, Skerdiled je izvršio i kopnenu invaziju ilirske vojske na Epir. Polibije navodi uz ino, kako su Skerdiled i Dmitar Hvarski početkom 220. god. pr.Kr. odplovili s 90 brodova sve do arhipelaga Cycladi na pučini Egejskog mora i tamo vršili pljačke. Takodjer i Livije navodi kako je rimski Senat 217. godine pr.Kr. "ljubazno podsjetio" ilirskog vladara Pinnesa neka plati danak koji je već Teuta bila prisiljena plaćati nakon poraza u Prvomu rimsko-ilirskom ratu, ili "će (Rim) u slučaju odgode plaćanja prihvatiti ilirske taoce dok se dug ne odplati". Vjerojatno je ta odplata Rimu bila jedan od glavnih razloga Skerdiledovog odlaska u pljačku brodova i grčkih gradova.

Demetrios Pharensis (Dmitar Hvarski, jugoistorija: "Dmitrije Hvaranin") je na ranoantičkom Jadranu u 3. st. pr.Krista. bio glavni admiral ilirske kraljevske flote u Dalmaciji za vrijeme ilirskog kralja Agrona (250.- 231.BC) i kraljice Teute (231.- 228.BC) iz Ardiejske dinastije Teutida. Dmitar Hvarski (admiral prije 229.- 214. pr.Krista.) je bio grčki plemić rodom iz starogrčke kolonije Pharos (danas Starigrad na Hvaru). Vladao je prvo Hvarom i susjednim srednjo jadranskim otocima kao vazal ilirskog kralja Agrona iz svog uporišta u današnjem Starigradu. Nakon smrti Agrona, prvo je bio vazalni admiral idućoj kraljici Teuti. Ipak ju je potom izdao i u Prvomu ilirskom ratu 229.- 228. pr.Krista. pragmatično prešao na neprijateljsku stranu Rimljana. Zato je Teuta u tom ratu poražena i Rimljani su joj preoteli otok Krf (Corcyra), pa su Demetrija Rimljani proglasili svojim saveznikom, nastojeći time stvoriti protutežu ilirskoj kraljici Teuti.

Kasnije je svoj položaj medju Ilirima opet učvrstio oženivši se Agronovom udovicom Triteutom. Zatim je postao još i saveznikom makedonskog kralja Antigona III. (Αντίγονος Δώσων, 229.- 221.), pomogavši mu u ratu protiv spartanskog kralja Kleomena III. i zato je njegova ilirska četa sudjelovala u bitki kod Selasije (Μάχη της Σελλασίας) 222. god. pr.Krista. Demetrije se zatim smatrao dovoljno jakim da počne izazivati autoritet Rima opet podržavajući gusarstvo na Jadranu. Rimljani su zato god. 219. pr.Krista. protiv svoga bivšeg saveznika počeli i Drugi ilirski rat, pa su tada zauzeli otok Hvar i ina Dmitrova uporišta. Izbjegli Demetrije je potom našao utočište na dvoru mladoga makedonskog kralja Filipa V. (Φίλιππος Δ΄, 221.- 179.), kojega je nastojao nagovoriti da započne rat protiv Rima. Poginuo je u Grčkoj pri propalom pokušaju da osvoji Messenu god. 214. pr.Krista. Ilirski ratovi su zajednički naziv za 3 pohoda koje je Rimska Republika poduzela protiv ilirskih naselja na istočnoj obali Jadrana zbog suzbijanja gusarstva: 229. pr.Krista., 219. pr.Krista. i 168. pr.Krista. Prvi je pohod poduzet protiv kraljice Teute, drugi protiv Dmitra Hvarskog i treći protiv zadnjega ilirskog kralja Gencija kojega su svrgnuli i napokon ukinuli Kraljevinu Iliriju god. 168. pr.Krista. Prvi ilirski rat 229. je bio prvi prodor rimske vojske i mornarice istočno preko Jadrana:

Archon Khadzon (ban Kačić, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Jadrana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu (od Grčke do Dubrovnika). Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, (južni Jadran od Boke do Drima) nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

 

Admiral Hrvoje I.

Iz kasnoantičkih grčkih natpisa na Tanajskim pločama u 2. i 3. st. jasno je da oko pomorske luke Tanais na Azovskom moru tada živi obalni narod Horouathos-Horoathoi, gdje je jedan od njih "Horoathos Sandarsios" tj. Hrvat Sandarzije bio i gradonačelnik Tanaisa. Potom u 6. st. bizantski i perzijski izvori spominju neko slavensko brodovlje na Crnom moru, a ta crnomorska flota je kao pomorski saveznik predzadnjega perzijskog cara iz dinastije Sassanida, Khosrava II. (grčki Chosroes), istodobno s perzijskom vojskom iz Male Azije tada u Bosporu napala i sam Carigrad, ali su ih Bizantici uspjeli oboje odbiti. Pritom se u grčkoj inačici navodi i ime vodje tih slavenskih napadača kao Archon Khadzon, što bi odgovaralo našemu kasnijem prezimenu Kačić. Napomena: ranočakavski naziv "marjakyr" za admirala potječe od sličnog pojma marjaka iz ranoiranske Aveste.

 

Admiral Hrvoje II. :

Nakon toga prvog polupovijesnog admirala Hrvoja, koji ima bar neku djelomičnu podlogu u stvarnim povijesnim zbivanjima na granici antike i srednjeg vijeka, u predaji kod jadranskih čakavaca je ime toga prvog legendarnog admirala postalo šablonski predložak kojim su nazvani po analogiji ini pomorski vodje u kasnijim prekomorskim avanturama naših čakavskih pomoraca.

 

Neretvanski admirali Marjani :

Onomastika, etnokultura i antropologija tzv. srednjovjekih "Neretljana" uglavnom upućuje na njihov neslavenski iskon bilo od autohtonih antičkih Ilira (Delmata) ili od doseljenih Indoarijskih Hrvata, što tu potvrdjuje i nova biokemijska genomika pučastva s razmjerno najnižim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini slavenskog haplotipa (R1a / Eu19) i najvišim udjelom Dinaraca tipa I1b / Eu7 u iznosu od 60-71%. Tu je od Neretve do Poljica takodjer najveće obilje u Hrvatskoj arheonalaza dualističke simbolike i mazdaističke ikonografije, pa poljička prijestolnica Gata (indoiranski = prijestolje) i to nekršteno područje se u srednjovjekim dokumentima još zove Pagania. Ovo je srednjovjeka Orontska banovina (ducatus Maroniae) sa 3 župe: Rastok (Cetina), Dalen(Duvno), Mokron (Biokovlje) i još istočnije Oront (donja Neretva). Na moru ta banovina obuhvaća pod starim imenima otoke: Brača, Lesno (Hvar), Kurkar (Korčula), Mlieće (Mljet), Rat (Pelješac) Jiš (Vis), Bući (Buiševo), Šuša (Sušac), itd. Njihovi elitni pomorci Marjani (indoiranski: plemići, bojovnici) su bili najbolji srednjovjeki pomorci na Jadranu, a kopneno ratno plemstvo katunari (perzijski katunâr) su najžešći hrvatski bojovnici i tvrda jezgra našeg naroda, pa su imali važnu ulogu pri uzastopnom uskrsnuću hrvatske države u 12. st., pa u 2. svj. ratu i sada ponovo.

Tzv. "Neretljanska kneževina" je jedna od najvećih podvala jugoistorije "minimalista", sklepana uz golemi trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugo-mistifikaciji, to bi bila neopredjeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak primorskih Srba na Jadranu,- iako je čak do 13. st. baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer posebne "Sklavinije" u srednjovjekom zaledju počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugo-obmana u 20. st., tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum (čakavski marjakir), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad uglavnom nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna etnogrupa kao država u državi - osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I. Družac, Marjan II. Deodat, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac i Marjan VI. Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići (vidi niže).

Marjan I. Družac (latin. Drosaicus), je oko god. 839. prvi zapisan pomorski čelnik u Hrvatskoj. Bio je suvremenik i hrvatski admiral u doba dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.), kada uspješno ratuje na Jadranu u obrani naše obale i otoka protiv napada Venecije za osvajanjem istočnog Jadrana. Od njegova doba počinju na Jadranu i prvi gusarski napadi islamskih Saracena, koji već pljačkaju po obali i otocima, pa love i prodaju naše roblje na Siciliju i u maursku Španjolsku. Ti uzastopni mletački i još saracenski napadi su vjerojatno bili glavnim uzrocima da se tada u Dalmaciji morala pojačati brojnija hrvatska flota i zato postaviti posebnoga starohrvatskog admirala (dux Marianorum).

 

Marjan II. Deodat :

Božidar je poznat kao drugi sposobni admiral neretvanske mornarice koja je god. 840. u doba dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 846.) uništila moćnu mletačku flotu dužda Petra Tradonika. Kao vazalni saveznik Bizanta, Božidarova flota odonda takodjer vodi žestoke pomorske bitke s arapskim Saracenima, koji su baš od njegova doba počeli napadati Jadran i pljačkati naše otoke. Nakon Marjana Božidara u idućih stotinjak godina nije nam poimence poznato par slijedećih starohrvatskih admirala, jer vjerojatno nisu sudjelovali u ključnim pomorskim sukobima.

Marjan III. Berigoj (lat. Berigous, 1026.- 1050.): To je drugi i najmoćniji starohrvatski admiral u doba najveće Kraljevine Hrvatske za najjačeg vladara Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1057.) kada Hrvatska ima u vlasti, osim prostranog zaledja do Mure i Dunava takodjer i cijelu istočnojadransku obalu od Raše pa sve do Drima i sve jadranske otoke čak do Tremita. Tada je za držanje i obranu tolike obale i otočja doista bila neizbježna snažna mornarica s posebnim jakim admiralom, koja je vjerojatno podjednaka kao i u najjače doba kralja Tomislava. Berigoj je imao 3 sina i kasnijih hrvatskih admirala: Jakova, Rusina i Slavca.

Marjan IV. Rusin (oko 1050.- 1060.) je četvrti zapisani starohrvatski admiral, takodjer u doba kralja Stjepana Dobroslava, a bio je stariji sin Berigoja. Admiral Rusin je bio manje moćan od prethodnog oca Berigoja i rjedje se spominje od inih naših admirala.

Marjan V. Slavac (oko 1060.- 1073.) je peti poznati starohrvatski admiral Jadrana u doba našega moćnog kralja Petra Krešimira IV. (1057.- 1074.), ali tada Hrvatska već gubi najjužnije obale i otoke južno od Neretve zbog pomorskih napada Normana, u kojima je po nejasnim navodima možda zarobljen i sam Slavac pa su ga morali odkupiti predajom južne obale. Admiral Slavac je Rusinov brat i genealoški je važan, jer je oženio princezu Nedu, kćerku kralja Krešimira.

S njom je rodio Krešimirovog unuka Petra II. Slavca koji je kasnije postao zadnjim hrvatskim kraljem poznatim kao Petar (Svačić) Snachic - Slavac, u kojemu su se time spojile kraljevska dinastija Trpimirovića i admiralska loza neretvanskih arijskih Marjana.

 

HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE :

 

 

"Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Mississippiju. Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumenu čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saluna i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi ..."

Tako bismo – kroz zabilješku profesora Ljubomira Antića iz knjige Hrvati i Amerika – ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika. Ta je povijest obilježena brojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti pa i ludosti naših predaka, koji su – bježeći od neimaštine ili političkog terora pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine. A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama, gdje je kročila ljudska noga. Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Atlantski ocean na američkom istoku, mogao bi uvelike promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako bi mogao uvelike pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Kolumba.

 

Hrvatski bjegunci :

No sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestog stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred Turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag. Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. Međutim za ovu priču godina je zapravo irelevantna jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da ima se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine.

U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi, koji su četrdesetak godina poslije – oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanok, pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.

 

Pronašli hrvatske tragove? :

Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent, koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli "djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena", jer su svi ostali Indijanci bili izrazito crni. Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea. Istraživači su u svojim zapisima spominjali svjedočenja Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea, koje su poslije odveli u Englesku, gdje su naučili jezik te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima nazvana su dva mjesta na otoku Roanok. Njihovo je svjedočenje danas neprocjenjivo važno za razumijevanje legende o Craoatian Indijancima. Naime, ispričali su kako su neki bijelci prije tridesetak godina doživjeli brodolom u blizini te da su se neki od njih spasili. Poslije su pokušali otploviti uz pomoć dvaju čamaca, koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima. U svakom slučaju, ti mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Poslije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White, koji je trebao postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu. Bilo je to 1587.

 

Tajna izgubljene kolonije :

Godinu dana poslije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanoke. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ako se u međuvremenu presele. Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis Craotoan urezan u koru drveta. Ako to bude u nuždi, ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke, ostao je zaprepašten jer nije našao nikoga. Naselje je bilo opustošeno i ograđeno, poput utvrde. Na velikom stablu pronašao je urezan natpis Croatoan, bez križa. Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega ali ga je u tome spriječilo nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o "izgubljenoj koloniji".

Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca, koje su poslije istraživači smatrali vrlo naprednima. Godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Craotian Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci te da su znali "govoriti u knjigu". Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.

Povijest je ponekad neumitna u čuvanju svojih tajni. Stoljetne svjetske migracije naroda prouzrokovale su i još uvijek uzrokuju “otuđenost“ ljudi, žena i djece od svog rodnog ognjišta i od korijena svoga naroda. Ljudska radoznalost, međutim, nema granica – dovoljna su tri slova ili jedna riječ, čak i na tuđem jeziku, koja upućuje na naše sunarodnjake i mi smo spremni uzviknuti da je u dalekom svijetu netko bio ili još uvijek jest našeg podrijetla. Povijest je u čestim slučajevima, na našu sreću, istinita.

O izgubljenoj prvoj engleskoj koloniji Roanoke u američkoj saveznoj državi North Carolina piše se već preko 420 godina. O ovoj “izgubljenoj koloniji” još uvijek se pišu eseji, izvode se arheološka iskopavanja, upire se prstom u razne zavjere – jednom riječju, počeci engleske kolonizacije u Americi vezani su za legendarnu riječ CROATOAN (ili CROATAN u nekim izvorima) koja je, krajem 16. stoljeća, bila urezana u jedno drvo na otoku Roanoke u vodama Atlantskog oceana u Pamlico zaljevu North Caroline. O ovoj “nestaloj koloniji” napisano je mnoštvo knjiga u Engleskoj i u Americi, na tu temu pišu se doktorske disertacije. No, sve informacije o ovoj “nestaloj koloniji” “vrte” se oko širenja kršćanstva u Novom Svijetu, o prvom engleskom djetetu (djevojčici) rođenoj u Americi, o američkim Indijancima i o navedenoj riječi CROATOAN.

 

I - Prva vojna ekspedicija i biserje za kraljicu :

Na početku 16. stoljeća Amerika je još uvijek bila Novi Svijet. Španjolska, u potrazi za zlatom, srebrom, biberom i drugim začinima, sa svojom iskusnom pomorskom flotom krstarila je vodama Novoga Svijeta i kolonizirala južne i jugozapadne dijelove Amerike. Istovremeno, Engleska, sa svojim lakim jedrenjacima, s istim ciljem, krstarila je vodama uz atlantske obale Novoga Svijeta. U to vrijeme pročulo se da engleska kraljica Elizabeth nije mogla smisliti Španjolsku i njezine „izlete” u Novi Svijet u potrazi za draguljima i da je bila smrtno zaljubljena u biserje. Iz dana u dan i ova opsesija za biserjem postala je mit. Iz mita postala je i potreba za ekspedicijama u potrazi za biserjem za kraljicu.

Na inicijativu avanturiste, pjesnika i izumitelja Waltera Raleigha, miljenika engleske kraljice Elizabete, a pod zapovjedništvom Raleighovih kapetana Philipa Amadasa i Arthura Barlowa, 27. travnja 1584. godine krenula je prva ekspedicija na jednom brodu s 32 člana posade u Novu Zemlju. Predvodio ih je iskusni portugalski vodič Simon Fernandez. 4. srpnja 1584. posada se iskrcala na istočnim obalama pješčanih otoka Novoga Svijeta na kojima je rasla gorostasna cedrovina (cedar) i izuzetno jestivo grožđe.

Iz ovog prvog kontakta kolonista s američkim tlom zapisan je susret s državom indijanskog plemena Secotan. Iz toga plemena kolonisti su poveli sa sobom natrag u Englesku pismenog Indijanca po imenu Manteo, koji je živio u jednom selu na otoku Croatoan na izbočenom otočju Cape Hatteras prema Atlantiku, koji je razumio engleski i koji je bio prevodilac između Indijanaca i Engleza. Nakon povratka ekspedicijske flote u Englesku, Walter Raleigh je napunio kraljičine uši novostima o Indijancima koji se kite samo zlatom i o vrtu ljepšem od raja. U prisustvu kraljice dao je pronađenoj koloniji ime Virginia - u počast kraljici koja je, tako se pripovijedalo, još uvijek bila djevica. Kraljica Elizabeth, čuvši sve ove superlativne novosti, odlikovala je Raleigha viteškim odličjem i naredila i drugu ekspediciju.

 

II – Druga ekspedicija i legenda o srebrnoj šalici :

U drugoj ekspediciji, pod sedmogodišnjim ugovorom između Sir Raleigha i kraljice o stvaranju nove kolonije u Novom Svijetu, Sir Raleigh je poslao Amadasa i Barlowa, te Ralpha Lane, kao drugog u komandi, na novu ekspediciju. 9. travnja 1585. godine, 7 brodova s 500 ljudi i žena isplovilo je iz Engleske pod nadzorom Sir Richarda Grenvillea. Krajem srpnja posada je stigla do Cape Hatteras, izbočenog pješčanog otočja naspram Atlantiku. Ovaj put, u posadi je bio i kraljičin dvorski slikar i crtač John White.

Indijanci su pohrlili u dobrodošlici na brodovlje. Kolonisti su iščekivali Indijance iskićene zlatnim nakitom,

Indijanci su iščekivali koloniste iskićene zlatnim nakitom – na čuđenje i jednih i drugih, nakita nije bilo ni na jednoj ni na drugoj strani! Prema usmenoj i pismenoj legendi, Indijanci su na jednom brodu zapazili jednu srebrnu šalicu i odnijeli je sa sobom, a da to nitko od kolonista nije primijetio. Tek kasnije, kada su kolonisti na tom brodu primijetili nestanak srebrne šalice, Ananias i jedanaest članova posade krenulo je u potragu za srebrnom šalicom. U potrazi za srebrnom šalicom, kolonizatori su spalili indijanske “kuće“ i njihove usjeve na pješčanom otočju Cape Hatteras – među ovim otocima nalazio se i otok Croatoan i istoimeno indijansko pleme iz kojega je podrijetlom bio i prevoditelj Manteo.

Vrativši se na brodovlje bez srebrne šalice, kolonisti odlučiše zaposjesti otok Roanoke i obalu novoimenovane kolonije Virginia. Što smislili, to i uradili. Iz tih prvih susreta s američkim Indijancima, John White je narisao bogatu riznicu biljnog i životinjskog carstva i vrlo detaljne crteže Indijanaca i Indijanki s kojima se bio sprijateljio.

Oko mjesec i po dana kasnije, Sir Richard Grenville, glavni zapovjednik druge ekspedicije, vratio se s Johnom White u Englesku po hranu i druge namirnice. Potpunu komandu engleske flote u Novom Svijetu preuzeo je Ralph Lane. Podijelivši ljude u dvije grupe, uputiše se u istraživanja. Njegova grupa, 40 ljudi s dva psa krenuše uzvodno rijekom Roanoke u potrazi za zlatom i bakrom u indijanskim rudnicima koje su svojevremeno spominjali kolonizatori iz prve ekspedicije. Vratiše se praznih ruku. Druga grupa krenu na jug u zaljev Chesapeake. Nakon provedene zime u tom kraju, vratiše se s vijestima da je Virginia vrlo plodna zemlja i da je tamo narod (čitaj Indijanci) miroljubiv. Usput sretoše Wingina, „kralja” (poglavicu) indijanskog plemena Secotan sa otoka Roanoke koji im je ispripovijedao da postoji mjesto u kojem ima i bakra i biserja. No, do tada nitko nije znao lokaciju toga mjesta.

Oko 110 milja dalje u unutrašnjosti, Menatonon, “kralj” (poglavica) jednog drugog indijanskog plemena Choanokes, potvrdio je Ralphu Lane postojanje toga mjesta, ali se do njega moglo doći “putujući tri dana kanoima i četiri dana kopnom”. Čak je poklonio Ralphu i nekoliko ogrlica od crnog biserja. Prema legendi, poglavica Menatonon bio je bogalj, ali prepreden i istovremeno neprijateljski raspoložen prema plemenu Secotan. Ispričao je kolonistima kako Indijanci iz plemena Secotan planiraju s drugim Indijancima pobiti kolonizatore.

Vrativši se za Uskrs praznih ruku sa istraživanja za zlatom, bakrom i biserjem, kolonisti su doznali da se Sir Richard Grenville još uvijek nije bio vratio iz Engleske. U međuvremenu poglavica Wingina odveo je svoje pleme s otoka Roanoke u unutrašnjost na kopno. Nastala je glad. Lane je krivio Wingina i njegovo pleme Secotan za svu nesreću. Jedne noći, Ralph Lane i članovi njegove posade ubili su poglavicu Wingina i zapalili indijanske šatore. U velikom nevremenu koje je nastalo na Atlantiku, u zaljev je uplovila flota Sir Francisa Drakea, čuvenog engleskog moreplovca. Ovaj “morski vuk” vraćao se iz bojeva s Španjolcima na Floridi i zaustavio se na otoku Roanoke da vidi kako napreduje nova kolonija. Petnaest članova pomorske posade iz druge ekspedicije ostalo je na pješčanim otocima Cape Hattera - svi preostali napustili su Novi Svijet i uputili se natrag u Englesku..

 

III - Treća ekspedicija i kolonija Johna White na otoku Roanoke :

U međuvremenu, u Londonu, kraljica Elizabeta se radovala slikama i crtežima Johna White koje je on dotjerivao da budu što dopadljivije kraljici, a koje je kraljici pokazivao Sir Walter Raleigh. Kraljica se čudila izgledu i znanju prevoditelja Mantea. Manteo se čudio kraljičinom bogatstvu. Whitehall, kraljičina rezidencija zapadno od Londonske kapije, bila je u to vrijeme najveća palača u Europi. Pod krovom ove palače živjelo je 1,500 dvorjana i udvarača koji su godišnje pojeli čak „33,024 kokoši, 13,260 janjadi, 8,200 ovaca, 1,240 grla goveda, 2,500 tona napitka „ale” (piva) i 60,000 funti putra“. Mesari kraljičine palače „prodali su u jednom danu više mesa nego što su građani Portugala pojeli u jednoj godini”.

Upravo u to vrijeme, u vrijeme najvećeg kraljičinog dvorskog prosperiteta, širile su se vijesti o mogućem napadu Španjolske na Englesku, no kraljica je s ushićenjem planirala nove ekspedicije i predlagala ih svom miljeniku Sir Raleighu. U ovoj ekspediciji, na dugi put u Novu Zemlju, putovalo bi i civilno pučanstvo: u svrhu širenja kršćanstva i u svrhu širenja engleskog kraljevstva. Sir Walter je obećao 500 acre zemlje svakom tko želi naseliti Novu Zemlju. Kako obećano, tako i urađeno – nitko nije ni pomislio kako će obraditi i održati 500 acre (1 acre = 4046,86 m2) u nepoznatoj zemlji!

John White je ponovo preuzeo odgovornost dvorskog slikara i crtača. I dok je Sir Raleigh planirao vojnu stranu ekspedicije, John White je zamišljao novu, civilnu englesku koloniju u kojoj bi živjela i njegova obitelj. John White je želio osnovati novu civilnu koloniju u zaljevu Chesapeake, a ne na otoku Roanoke. Sir Raleigh je isposlovao kod kraljice i odobrenje i novac i brodove. Uskoro, John White je bio na putu natrag u Novi Svijet, kao unaprijed odobreni guverner nove kolonije Virginia u svom gradu koji će se zvati City of Raleigh.

26. travnja 1587. godine, na 3 broda s 87 ljudi, 17 žena i 11-tero djece, John White, njegova šest mjeseci trudna kćerka Eleanor i njezin suprug Ananias, zidar, te Simon Fernandez, kapetan broda, mahali su sa broda Lion do viđenja Londonu i Engleskoj.

Treću ekspediciju, već od samog početka, pratile su nesreće. Jedna za drugom, ove nesreće sve više su upirale prstom u Simona Fernandeza: Fernandez je odbio tražiti jedan manji brod iz ekspedicije koji se bio izgubio uz portugalsku obalu (skoro polovica kolonista se izgubila); kolonisti su oboljeli od trovanja na Virgin Islands na Karibima; svježa voda je protjecala kroz Virgin Islands, ali kolonistima nije bilo dopušteno da je piju; u španjolskim krugovima ova ekspedicija je bila najavljena kao ekspedicija na putu na otok Roanoke, a ne u zaljev Chesapeake (Chesapeake Bay), što je dalo povoda da španjolska mornarica krene u potjeru za ovom ekspedicijom. John White se, konačno, zaista zaustavio s ekspedicijom na otoku Roanoke, a ne u zaljevu Chesapeake. U ovoj ekspediciji vratio se kući prevoditelj Manteo – Manteo je bio jedina živa veza između Johna White i domorodaca Indijanaca.

25. kolovoza iste godine iznenada je do otoka Roanoke doplovio brod s izgubljenim kolonistima. John White je sve koloniste, uz pomoć Mantea, poveo Manteovom narodu na otoku Croatoan. Iscrpljeni i gladni, svi su pali na teret Manteovom narodu na otoku Croatoan. John White je doznao da su Indijanci pogubili ljude iz prethodne ekspedicije, koji su ostali na obalama North Caroline. Istovremeno se pronio glas da će pleme Secotan napasti koloniste. Croatoanci (Croatanci) su prihvatili ponijeti poruku mira u druga naselja plemena Secotan, ali nisu mogli garantirati mir. Počela su obostrana ubijanja.

18. kolovoza, kćerka John White, Eleanor, rodila je djevojčicu Virginiu Dare. Virginia Dare je tako bila prvo englesko dijete rođeno u prvoj engleskoj koloniji u Americi.

Izgladnjeloj koloniji je trebala pomoć. Našavši se u bezizlaznoj situaciji, guverner John White odlučuje otputovati natrag u Englesku po hranu i ostale životne namirnice. Prilikom ukrcavanja na brod koji se bio izgubio na portugalskim obalama i koji je doplovio do otoka Roanoke, posavjetovao je članovima engleske kolonije da, u slučaju nesreće, urežu u drvo kuda odlaze i da, u slučaju da budu napadnuti, dodaju malteški križ.

 

IV - Povratak Johna White u Englesku i rat između Engleske i Španjolske :

Ujutro, 27. kolovoza 1587. godine, John White je otputovao natrag u Englesku. Dan ranije, Simon Fernandez je također bio isplovio svojim brodom na put natrag u Englesku.

Nakon velikih poteškoća, 16. listopada, John White je stigao do obala Irske. Tek 1. studenog uplovio je jednim drugim brodom u luku Plymouth. Pri ulasku u London doznao je da se Simon Fernandez još prije mjesec dana vratio u London I da je izvijestio kraljicu da su kolonisti sretno stigli u svoju novu koloniju, “u svoj raj” u zaljevu Chesapeake. I John White je dobio priliku da ispripovijeda svoju istinu o mukama kolonista. Šokirani Sir Walter Raleigh je slušao dok je John White pripovijedao istinitu priču – odmah je naredio novu ekspediciju i pomoć kolonistima. Na nesreću, opet su počele kružiti glasine o mogućem napadu Španjolske na Englesku. Nova ekspedicija je kasnila. 

Ipak, iduće zime, Sir Raleigh je opremio brodove i u civilne i u vojne svrhe. Došlo je opet do zastoja, brodovlje je, po naređenju Walsinghama, kraljičinog sekretara obrane i prvog čovjeka kraljičine špijunske mreže, određeno za obranu od napada Španjolske (ovi brodovi, navodno, nisu nikada bili upotrijebljeni za obranu od Španjolaca, jer je kraljica imala dovoljno drugih vojnih brodova). Konačno, 22. travnja 1588. godine 30 tona težak brod “Brave” i John White s 15 kolonista i kapetan broda isplovili su na otvoreno more. Zla sreća! Napali su ih francuski gusari i uništili svu robu koju su prevozili kolonistima. John White je bio ranjen, kapetan je bio ubijen, onesposobljeni brod “Brave” vratio se u London.

19. srpnja 1588, ujutro, španjolska nepobjediva mornarica zauzela je položaje na otvorenom moru: 130 ratnih brodova, 20,000 vojnika, 8,350 mornara i 2,630 topova. Svijet nije nikada prije vidio tako veliku pomorsku silu. Shvativši da se engleski brodovi ne mogu suprotstaviti španjolskim, Sir Raleigh nagovara kraljicu da usavrši englesku flotu. Kraljica odobrava njegov prijedlog, engleska mornarica je transformirana u bržu vojnu mornaricu. Engleska mornarica je izvojevala trijumfalnu pobjedu!: uništeno je 55 španjolskih galija, Španjolska je izgubila više od pola svoje vojske. Kraljičin trijumf bio je potpun.

 

V – Povratak Johna White na otok Roanoke i “izgubljena kolonija” :

Iduće dvije godine John White nije uspio iznajmiti brodove za pomoć skoro zaboravljenim kolonistima u novoj koloniji. Konačno, 20. ožujka 1590. godine John White se popeo na palubu broda “Hopewell”. Ovom španjolskom brodu za istraživanje podvodnog blaga i kapetanu Cocke nije se žurilo na Karipske otoke. Španjolske vlasti doznale su preko španjolskih gusara da se John White vraća u novu koloniju i da “Hopewell” tjera gusare u bijeg. Kod Jamaice su uslijedile borbe između “Hopewella” i galija španjolskih gusara koje je potpomagala španjolska mornarica. Španjolski gusari su pretrpjeli velike gubitke.

Tek 1. kolovoza “Hopewell” je uplovio u vode Hatterasa. Jedini znak života bio je požar u jednoj obližnjoj šumi. Međutim, ispostavilo se da je munja prouzrokovala požar. Nigdje traga ljudskim bićima. Nakon velikih poteškoća u plovidbi kroz plitke vode i kroz bure na moru u kojima je izginula većina mornara, John White i njegova posada s novim kolonistima stigli su do otoka Roanoke. Nitko ih nije dočekao. “Izgubljenoj koloniji”, u kojoj je bila i Virginia Dare, unuka Johna White i prvo englesko dijete rođeno u prvoj engleskoj koloniji u Americi, nije bilo ni traga ni glasa.

 

Na pješčanoj obali otoka Roanoke John White je naišao na jednu slomljenu dasku otrgnutu sa vrata razrušene kuće, u koju je bilo urezano velikim slovima CRO. Nedugo iza toga, u jednoj šumi, naišao je na razrušeno naselje i na drvo u koje je bila urezana riječ CROATOAN (CROATAN). Nigdje urezanog križa. Znači kolonisti nisu bili napadnuti. Konačno, kolonisti iz izgubljene kolonije su živi! John White se radovao. Croatoan je bio otok na kojem se Manteo rodio. Ljudi iz Manteovog naroda bili su mu prijatelji. Zašto ga nisu čekali? Kuda su otišli? Jesu li još živi? Sjetio se da su pred njegov odlazak u Englesku kolonisti govorili da će možda krenuti 50 milja u unutrašnjost na kopno, a ne uz obalu do otoka Croatoan…

Ushićen i istovremeno pun bojazni, John White se vratio na “Hopewell”. Mora pronaći “izgubljenu koloniju”. Naišlo je veliko nevrijeme. More se uzburkalo i odnijelo “Hopewell” istočno od otoka Roanoke i od indijanske Secotan zemlje. Konačno, 24. listopada „Hopewell” je uplovio u zaljev Plymouth u Engleskoj. Je li time završena saga o “izgubljenoj koloniji”?

 

VI - Epilog :

Prema povijesnim izvorima, u listopadu 1590. godine počelo se „šuškati“ da je kraljičin miljenik Sir Walter Raleigh bio tajno oženjen Elizabetom Throckmorton, jednom od kraljičinih honorarnih sluškinja. To je i potvrđeno u srpnju 1592. godine. Kraljica ih je oboje bacila u zatvor, da bi ih, nakon petogodišnjeg tamnovanja, pustila na slobodu. 1597. godine, šezdesetčetirgodišnja kraljica je primila Raleigha u svoju zaštitu i odobrila mu nova putovanja u potrazi za izgubljenom kolonijom. Sir Raleigh je slao brodovlje u novu koloniju pet puta – na žalost, bezuspješno.

1603. godine umrla je kraljica Elizabeth. Naslijedio ju je novi engleski monarh, škotski kralj James. Neprijatelji Sir Waltera Raleigha proturili su novom kralju vijest da se Raleighu ne može vjerovati. 17. studenog 1603. Raleigh je osuđen prijekim sudom na smrt. Nakon velikih protesta naroda, kralj James je pomilovao Raleigha i osudio ga na doživotnu tamnicu. Tako su i pokušaji Johna White da pronađe svoju izgubljenu obitelj i prvu englesku „izgubljenu koloniju“ u Americi okončani.

1701. godine, dakle punih 114 godina nakon nestanka „izgubljene kolonije”, mjernik John Lawson posjetio je Hatorask Island (danas Hatteras Island) u predjelima naseljenim indijanskim plemenom Secotan. Na njegovo čuđenje, grupa ovih Secotan Indijanaca sivih očiju zametnula je s njim razgovor na engleskom jeziku. Objasnili su mu da su živjeli na otoku Roanoke i da su nekoliko njihovih predaka bili bijelci. Ni u jednom drugom indijanskom plemenu toga vremena nije bilo Indijanaca sivih očiju. Da li to znači da su pojedinci iz “izgubljene kolonije” zaista otišli na Manteov otok Croatoan, kako je mislio John White i da su se u bračnim vezama izmiješali s Indijancima? Ako je Lawson vjerovao u to, imamo i mi Hrvati pravo vjerovati isto.

Ovom autoru nije cilj tvrditi da je netko ili nešto u toj izgubljenoj koloniji bio ili bilo vezano za naš hrvatski narod. Ovom autoru su pjesništvo i povijest prva ljubav još iz studentskih dana na Pedagoškoj akademiji u Osijeku i Chicago sveučilištu u Chicagu. Cilj pisanja ovoga eseja je uputiti na neke povijesne činjenice i na neke povijesne mogućnosti u usmenoj i pismenoj predaji o “izgubljenoj koloniji”.

O značaju riječi Croatoan (Croatan) za naš hrvatski narod pisano je svojevremeno u hrvatskom iseljeničkom časopisu Matica u Zagrebu. Ako se ovaj autor ne vara, i u Zajedničaru je ranijih godina pisano nakratko o tome. Sreća naša pa je u svijetu pisano na tu temu već 420 godina.

Pojedini kolonisti, kao na pr. Ralph Lane, bi sigurno mogli biti krivi za osvetu miroljubivih Secotan Indijanaca nad kolonistima. Možda su Indijanci zarobili koloniste i krili ih kao robove. Dvorska spletkarenja na dvoru kraljice Elizabethe u Engleskoj sigurno nisu pomogla kolonistima. Simon Fernandez, kao portugalski moreplovac mogao je imati pregršt razloga da radi protiv Engleza i kolonista. Španjolsko-engleski rat je sigurno naštetio naporima da se pronađu izgubljeni kolonisti. Čak i nevrijeme na otvorenom moru nije išlo u prilog ekspedicijama i pronalasku izgubljenih kolonista.

Ipak, ovaj autor sam sebi postavlja pitanja…

Ako se dvadeset godina iza nestanka kolonista širila vijest da je duboko u unutrašnjosti na kopnu postojala nova engleska kolonija Jamestown i da su tu koloniju sačinjavali nekadašnji zarobljeni Englezi, zašto to ne bismo mogli i povjerovati.

Napisani su i eseji o pronađenom zlatnom prstenu na području navedenih Secotan otočja, kakve su nosili engleski dvorski dužnosnici i istaknuti engleski moreplovci u vrijeme John White ekspedicije. Dakle, priča o prvoj engleskoj “izgubljenoj koloniji” nije izmišljena. 

Ovoga autora posebno zanimaju povijesne činjenice o postojbini Indijanca prevoditelja, Mantea. Otok Croatoan je današnji otok Hatteras Island. Mi Hrvati pouzdano znamo da su se Hrvati iseljavali sa dalmatinskih otoka i iz dalmatinskih i primorskih gradova još u vremena Kolumbovih otkrića. U čijim su službama oni mogli biti u pomorskim putovanjima – u službi Talijana, Španjolaca, Portugalaca, Francuza, Engleza? Ako je to moguće, zašto onda ne bi bilo moguće da su prvi Hrvati došli u Novi Svijet sa Španjolcima i Portugalcima koji su se prvi zaustavljali na istočnim i južnim obalama Amerike? Zašto ne bi bilo moguće da su se to Hrvati izmiješali s Indijancima i prihvatili njihov način života?

Indijanac Manteo je u tragičnoj povijesnoj priči izuzetan poznavatelj engleskog jezika, a moguće i drugih jezika. On je očigledno pismen Indijanac o čijoj boji očiju, na žalost, nitko ne govori. Od koga je taj simpatični “Indijanac“ Manteo, po Hrvatima možda imenovan Mate, a na indijanskom jeziku izgovoreno Manteo, primio sve to znanje, kada se ne bilježi od ranije grupni kolonizatorski život bijelaca u tom kraju ove zemlje? Ime otoka na kojem se on rodio je Croatoan (Croatan), njegov narod Croatoans (Croatans) je gostoljubiv i miroljubiv narod koji prijateljuje s američkim Indijancima i narod koji je, moguće, mješavina Hrvata i Indijanaca (autor). Na njegovom otoku i u okolišu raste šuma cedrovina (cedar), na njegovom otoku uspijeva vinova loza od čijeg se grožđa pravi izvrsno vino. Zvuči i miriši podosta na naš dalmatinski, primorski i jadranski otočki trs i na naša dalmatinska, primorska i jadranska otočka vina. Najbolja vina u Americi, i na istočnoj i na zapadnoj obali proizvode ljudi hrvatskog podrijetla, u tome nema dvojbe, to je već odavno dokazano. Usput, zlatna groznica i selidbe kolonizatora iz istočnih krajeva Amerike u zapadne krajeve Amerike uslijedile su tek krajem 18. stoljeća i u 19. stoljeću.

Čak i ime prve engleske bebe u prvoj engleskoj koloniji u Americi, Virginia Dare, nosi u sebi enigmu. Je li prezime Dare izvedeno od imena Dara ili od engleskog glagola to dare (usuditi se, usuđivati se)? U životnoj praksi u današnjoj Americi i u svijetu na engleskom se prenose obiteljska obilježja hrvatskih iseljenika, kao na pr. John Covich Zore (Zorin); Lucia Mosor Mare i sl. Tko može garantirati da i prezime Dare nije hrvatskog porijekla i asimilirano u prezime na engleskom jeziku?

Kratica CRO mogla bi se uzeti za dezinformaciju jer korijen mnogih riječi na raznim jezicima, posebice na latinskom i engleskom, započinje sa CRO i kao takva često se krivo tumači. Riječ Croatoan (Croatan) međutim je finalno latinski oformljena i, prema Johnu White, ispisana neukom rukom riječ na engleskom jeziku – njemačkom goticom! U prošlom stoljeću bilo je pokušaja da se potvrdi mjesto sahranjivanja članova izgubljene kolonije uz pomoć kamenja na kojem je bilo uklesano ime tih kolonista. Dokazano je da su svi tekstovi bili ispisani američkom latinicom, umjesto njemačkom goticom, kako je John White svojevremeno opisao u svojim pismima urezanu riječ CROATOAN (CROATAN), umjesto CROATIAN.

Bilo kako bilo, za naš hrvatski narod je od velikog značaja da se ovaj povijesni detalj iz najzagonetnije američke prošlosti (povijesti) ne zaboravi i da se knjiga o riječi CROATOAN (CROATAN/CROATIAN) zaklopi tek onda kada se na naučnoj osnovi dokaže istina o tragediji prve engleske kolonije u Americi i o porijeklu riječi CROATOAN (CROATAN) na američkom otoku Croatoan, danas Hatteras.   

 

Izvori :

-          Lee Miller: Roanoke – the Mystery of the Lost Colony, 2007

-          Susan E. Haberle: The North Carolina Colony, 2006

-          Jean Fritz: The Lost Colony of Roanoke, 2004

-          Forth Raleigh National Historic Site National Park Service

-          John Lawson: A New Voyage to Carolina, London, 1709

 

 

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung