Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

JEZIK I PISMO U NEZAVISNOJ DRŽAVI SANDŽAKU :

 

Članovima nehrvatskim stanovništvem Nezavisne Države Sandžak, ciji su se preci nastanili u Sandžaku od trenutka srpske i crnogorske okupacije se ne može dodjeliti status nacionalne manjine, nego isključivo status stranaca.

Svaka nacionalna manjina ima pravo korištenja svoga jezika i svojega pisma. U mjestima gdje nacionalna manjina ima više od 50% posto, ta ista nacionalna manjina ima pravo na dvojezične ploče/table ukoliko u tim mjestima ta ista nacionalna manjina.

Dvojezicne ploče je mogu izkljucivo na latinskom pismom, na glagoljici ili na hrvatskoj ćirilici koristiti.

Za vjerske potrebe Hrvatske Muslimanske Zajednice se dzvoljava i korištenje arapskog pisma i arapskog jezika te židovskog pisma i hebrejskog jezika za Hrvatsku Židovsku Zajednicu.

Nacionalne manjine uče u školi izključivo hrvatski jezik na lokalnim hrvatskim dialektima. Nisu dopuštene škole nacionalni manjina. Materinski jezik pripadnika nacionalni manjina se mora ponuditi u mjestima gdje žive više od 5% pripadnika jedne nacionalne manjine. Učenje materinskog jezika u hrvatskim školama može samo ponuditi Ministarstvo Školstva i Kulture Nezavisne Države Sandžaka sa studiranim učiteljima te iste nacionalne manjine ili hrvatskim učiteljima koji su zavrsili studij jezika te nacionalne manjine. Privatnici ili svečenici nisu dopušteni kao učitelji.

Hrvatski jezik se mora koristiti u vjerskim skolama i to na latinicom, glagoljicom ili hrvatskoj ćirilici (Bosnjačici). Izuzetak je židovski jezik u sinagogama i arapski jezik u džamijama.

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja :

- kajkavskoga narječja

- čakavskoga narječja

- štokavskoga narječja

U Sandžaku se govori štokavsko nariječje z
etsko-sandžačkog tipa hrvatskog jezika :

Staroštokavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom dijelu Crne Gore (Duklji) i u Sandžaku.
Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/).

U
školama se mora učiti “Hrvatski Korienski Pravopis”, prema Zakonskoj Odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoci i pravopisu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 14. kolovoza 1941. Broj CCXLIX - 1083 - Z. p. 1941.

U saboru Nezavisne Dr
žave Sandžak se govori hrvatski jezik. Zastupnici nacionalni manjina imaju obavezu govoriti štokavsko nariječje zetsko-sandžačkog tipa hrvatskog jezika. Nitko ne može biti zastupnik tko ne znade govoriti štokavsko nariječje zetsko-sandžačkog tipa hrvatskog jezika.

Kad se Sandžak ujedini sa Bosno i Hercegovinom i kasnije sa Republikom Hrvatskoj i kad bude hrvatska pokrajina Sandžak to ostaje vazeći.

U medijama (radio, internet, televizija, ...) je obavezno štokavsko nariječje z
etsko-sandžačkog tipa hrvatskog jezika. Drugi jezici su zabranjeni. U mjestima gdje postoji više od 50% jedne nacionalne manjine, ta ista ima pravo na dvojezičnu ploću, ali ne na srpskoj čirilici nego izključivo na latinskom pismom ili na hrvatskoj čirilici (bošnjacici). Više o nacionalnim manjinama u Nezavisnoj Državi Sandžak [ Pročitaj ovdje ].

Glazba na radio stanicama samo smije biti radi čistoče jezika na hrvatskim jeziku triju nariječja : kajkavskoga narječja, čakavskoga narječja, štokavskoga narječja. Srpske cajke su zabranjene.

 

HRVATSKA ĆIRILICA : BOSANČICA

 

Pojavljuju se još i nazivi : harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljica - Frane Ivanišević), itd.. Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.

Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali. Pri tome valja naglasiti da nije bila pričuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije (primjerice, usred poluotoka Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).

Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu. Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su Povaljska listina i prag, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća). Čest je oblik odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).

Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju. U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija. A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture. Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti). U okviru onda oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve. Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.

Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice. Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala hrvatska, jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe. Dio razloga zatajenja hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u nacionalnom samomrzju nekih hrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.

Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice : Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosanko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 11.st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova (listina Kulina bana iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova : b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se s dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja s dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica : 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.

U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi :

- spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaičnoga crkvenoslavenskoga izričaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zbornik i Mletačka apokalipsa

- epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma

- bosanko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski

- srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja

- Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja

- mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).

- crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe Radobilje, župe susjedne Poljičkoj Republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, Dobranje, a od te godine se pišu latinicom.

Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate Tentor). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko : bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih krstjana koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku - što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.

 

BOSNI SE JE GOVORIO HRVATSKI JEZIK !

 

Oko 1588-1589 g. bosanski musliman Mehmed Erdeljac uradio je ljubavnu pjesmu "Chirvat turkisi" - "Hrvatska pjesma". Pisano arebicom. Ovo je najstariji, do sada pronadjeni, tekst muslimanske pisane knjizevnosti na narodnom jeziku.

* Friedrich Kraelitz, Ein kroatisches Lied in türkischer Transkription aus dem Ende des XVI. Jahrhunderts, Archiv fur slavische Philologie, 32, Berlin, 1911.

 

Hrvatska pjesma u Bosni.

 

ČUDNA UTRKA O STARIM RIJEČNICIMA :

 

Čudna utraka takozvani Bošnjaka i Srba tko ima najstariji riječnik pokaziva kod ti tek od 1990 tih godina postojecti Bošnjaka smiješne činjenice : ti Bošnjaci koji su se sami kao narod izumili (neslično Srbima koji se samo radi pravooslavne vjere nazivaju "Srbima") pokušavaju svašta dokazivati što bi več u prošlosti legitimiralo takozvane Bošnjake kao narod a ne kako genetika pokaziva kao Hrvate.

Čudo je da ti takozvani "Bošnjaci" dokazivaju "bošnjački" jezik sa jednim "BOSANSKO - Turskim" riječnikom iz 1631 godine, dok Srbi pokušavaju dokazivati nekakvi "Srpski" jezik sa prvim srpskim riječnikom iz godine 1818.

Kako se moze nekakav "Bo
šnjački" jezik dokazivati sa "Bosanskim" riječnikom ? Dali nije prirodnije dokazivati "Bosanski" jezik sa "Bosanskim" jezikom? Sigurno da je, ali je Bosna geografski pojam a ne nacionalni, jer se nacionalnost moze samo po genetici odrediti a genetika takozvani Bosnjaka i Sandžaklija je hrvatska.

Ako je genetika takozvani Bo
šnjaka (hrvatski muslimana) i Sandžaklija hrvatska, koji je onda jezik koji oni govore? Jeli nije mozda (lokalni) hrvatski dialekt? Mogu ga oni zvati bosanski, bošnjacki ili drugim loklnim imenima. On ostaje ništa drugo nego lokalni dialekt hrvatskog jezika kao naprimjer Zagorski ili Međimurski.

 

Postanska markica Republike Hrvatske izdana za 400 obljetnicu hrvatskog rijecnika Fausta Vrancica.

Poštanska markica Republike Hrvatske izdana za 400 obljetnicu hrvatskog rijecnika Fausta Vrancica.

 

Koji je onda prvi hrvatski riječnik ?

Prvi hrvatski rije
čnik je napisao Faust Vrančić u godini 1595, a prvu hrvatsku gramatiku Bartol Kačić u godini 1604.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su Hrvatskim jezikom, u njima je tekla Hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg Hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj Hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski "krstjani" (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Ali je jezik ostao isti, samo što su se religije promijenile (i nažalost se je izumila nekakva takozvana bošnajačka nacija u 1990tim godinama).

Kako se znade je Vuk Kardži
ć ukrao svoj riječnik od Bosanskog koji je kako sada znamo hrvatski dialekt.

Zna
ći da je takozvani srpski jezik u neku ruku (iskrivljeni) hrvatski jezik.

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojevi
ć, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik.

"Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika."

 

22. VELJAČE 1483 TISKANA PRVA HRVATSKA KNJIGA :

 

Prva hrvatska tiskana knjiga ima višestruki povijesni i kulturni značaj. Osim što je to naša prva hrvatska tiskana knjiga, značaj te knjige nadilazi Hrvatsku time što je to prva knjiga uopće tiskana u slavenskom svijetu: prije Rusa, Poljaka, Čeha, a da ne govorimo o Srbima i drugim narodima koji su bili pod turskom vlašću. Osim toga, to je prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu i latinskim jezikom.

Današnji dan značajan je za Hrvatsku jer na njega pada obljetnica tiskanja prve hrvatske knjige – glagoljičkog “Misala po zakonu rimskog dvora”. Dogodilo se to svega nešto više od tri desetljeća nakon Gutenbergovog otkrića tiska. Vrlo je važna činjenica da je taj Misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, jer je time to postao i prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu latinskim jezikom.

Značaj misala nadilazi Hrvatsku time što je to prva knjiga uopće tiskana u slavenskom svijetu. Inače, sve knjige tiskane prije 1501. godine smatraju se izuzetno vrijednima i nazivaju se inkunabule (prvotisci).

Od tog prvog Misala danas je sačuvano samo 11 primjeraka i 6 fragmenata. Najviše primjeraka čuva se u Zagrebu, čak 5. Od toga su 2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u Knjižnici HAZU i jedan u Franjevačkom samostanu u Zagrebu. U ostatku Hrvatske postoji još jedan primjerak – u Dominikanskom samostanu na Braču. Ostali su primjerci razasuti po svijetu, od Washingtona i Sankt-Peterburga do Beča i Vatikana.

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung