Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ :

 

Pukovnik Ibrahim vitez Pjanic - Piric.

Nad grobom Poglavnika!

Evo, Poglavniče, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanini junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavisne Države Hrvatske.

Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da nećemo stati, dok ne stignemo na Drinu!

Dok je god svieta i vieka mi ćemo se, Poglavniče, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.

 


Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadživiti će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.

Mi se tebi, Poglavniče, kunemo da ćemo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.

Počivaj u miru!

Vječna ti slava!

Pukovnik Ibrahim vitez Pjanić Pirić
 

 

Predratni period pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić je rođen 1896. godine u Sokolu kod Gračanice, u zemljoradničkoj obitelji. Pohađao je mekteb (islamsku osnovnu školu) u rodnome selu i narodnu osnovnu školu u Gračanici. U Prvom svjetskom ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovačkoj pješačkoj regimenti K.u.K. vojske i stekao čin narednika (Feldwebela).

U periodu između dva svjetska rata, bavio se dunđerskim zanatom (seoskim graditeljstvom), bio je član seoskog Džematskog medžlisa (najniži organ Islamske zajednice) i mutevelija (upravitelj vakufa) Stare džamije u Sokolu, te jedan od članova i aktivista Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), na listi koje se više puta pojavio kao kandidat Zapovjednik obrane Sokola.

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić prikuplja veću količinu osobnog naoružanja odbačenog od strane jugoslavenske vojske u rasulu i skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja, na području svog sela osniva naoružanu milicijsku formaciju, nazvanu "Ibrahimova straža", u koju okuplja uglavnom mlađe ljude iz Sokola i susjednih sela i naoružava ih sa spomenutim prikupljenim oružjem. Cilj mu je bio zaštiti hrvatsko-muslimansko stanovništvo od još uvijek naoružanih skupina propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih četničkih odreda, a nešto kasnije i od srpskih ustanika s planine Trebave.

Nakon ustroja Gračaničke domobranske dobrovoljačke (DOMDO) bojne, u ožujku 1942. godine, koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Pjanićeva milicija postaje 2. satnija Gračaničke DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handžar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala.

Pjanićeva milicija, odnosno 2. satnija Domdo bojne Gračanica vodila je više uspješnih borbi protiv četnika, od kojih posebno treba istaknuti obranu Sokola 3. listopada 1941. od četničkog napada. U ožujku 1942., Pjanić je učestvovao u oslobađanju Gradačca od četnika, na sektoru oko Srnica, kada je neprijatelju nanio gubitke od 40 poginulih i 25 zarobljenih.

U travnju iste godine sa svojom je satnijom od četnika oslobodio sela Gornju i Donju Međiđu, te Gornju i Donju Zelinju, razbivši četnike i zarobivši njihovu zastavu. 

Od kasnog ljeta 1942. godine, pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić  je preuzeo i dužnost ustaškog logornika u Gračanici, zamijenivši na tome mjestu dotadašnjeg logornika Franju Taborskog.

U kasno ljeto i ranu jesen 1943. godine, nakon prodora partizanskih jedinica na prostore sjeveroistočne Bosne, došlo je do previranja i raslojavanja unutar Hadžiefendićeve legije, uključujući i Domdo bojnu Gračanica. Dio ljudstva je prešao ili je mobiliziran u Waffen-SS, znatan dio je prebjegao u partizane, dok se ostatak u rasutim skupinama skrivao širom sjeveroistočne Bosne. U narodu su te skupine prozvane "zelenim kadrom". U kasnu jesen 1943. godine, pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić je pristupio povezivanju zelenokadrovskih skupina i obnovi Gračaničke DOMDO bojne, koja u veljači 1944. ulazi u sastav novoustrojene DOMDO pukovnije "Bosanski planinci" (u koju su okupljene sve dotadašnje postrojbe Zelenog kadra).

U jednom povjerljivom izvještaju, tadašnji komunistički glavni rukovodilac na prostoru Posavine i sjeveroistočne, Džemal Bijedić, označio je Pjanića kao glavnog organizatora Zelenog kadra na tom prostoru. Tijekom kasne jeseni 1943., te sve do proljeća 1944. godine, Pjanić je na čelu zelenokadrovskih jedinica vodio više uspješnih borbi protiv partizana. U prosincu 1943. odbranio je sela Sladnu, Doborovce, Džakule i Vranoviće od snažnog partizanskog napada, te je u protuudaru od partizana oslobodio selo Čekaniće. U istom razdoblju, sa nekoliko desetina ljudi unutar zidina stare srednjovjekovne utvrde u Sokolu izdržao je 24 sata napad tri partizanske brigade i snažnu minobacačku vatru, od koje je osobno zadobio čak devet rana. Nakon toga je izvršio usoješan proboj, uz svega jednog poginulog i sedam ranjenih ljudi. Pregovori s partizanima Pjanić je dva puta pregovarao s partizanima o prelasku u njihove redove, krajem 1943. i početkom 1944. godine.

Bilo je to u doba previranja među hrvatsko-muslimanskim stanovništvom u okolini Gračanice i na širem prostoru sjeveroistočne Bosne, kada je sve više jačalo nepovjerenje u institucije i cjelokupan državni okvir NDH, te razočarenje politikom iz Zagreba. Iz prvih pregovora pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić se, prema nekim izvorima, povukao pod utjecajem nekih predstavnika bošnjačkih autonomističkih krugova, koji su ga upoznali sa proglasom člana Ulema medžlisa Muhamed ef. Pandže o osnivanju "Muslimanskog oslobodilačkog pokreta".

U veljači 1942. godine (nakon što je i sam Pandža pristupio Narodnooslobodilačkom pokretu), Pjanić je ponovo poveo pregovore s partizanima, zatraživši sastanak sa majorom Omerom Gluhićem, komandantom Tuzlanskog partizanskog odreda i nekadašnjim pobočnikom bojnika Muhameda Hadžiefendića. Komunisti su, međutim, izdali internu direktivu da se od Pjanića "energično zahtijeva razoružanje zelenog kadra" i mobilizacija za Tuzlanski partizanski odred i 16. muslimansku brigadu, a nakon toga da se sa Pjanićem postupi kao sa narodnim neprijateljem" (što je podrazumijevalo likvidaciju po kratkom posstupku. Međutim, Pjanić se iz ovih pregovora iznenada povukao, vjerovatno upozoren od članova lokalne ćelije KPJ iz Gračanice, koja je nešto kasnije zbog toga kažnjena i raspuštena.

Ustaški zapovjednik Muslimanske vojne formacije samozaštitnog tipa, poput DOMDO bojni ili zelenog kadra, nisu se učinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, zbog nedostatka naoružanja, streljiva i ostale opreme, kao i neriješenih opskrbnih pitanja. To je bio jedan od razloga koji je motivirao Pjanića da prihvati poziv ustaških vojnih vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustaške vojnice. Bilo je to i vrijeme jačanja pozicija Osovine na prostorima sjeveroistočne Bosne, dolaskom 13. SS gorske divizije i protjerivanjem partizanskih jedinica.

U travnju 1944. godine, Ibrahim Pjanić je posjetio Poglavnika dr. Antu Pavelića u Zagrebu, gdje je zbog svojih dotadašnjih uspjeha u borbi protiv četnika i partizana odlikovan. Tada mu je obećana logistička pomoć i naoružanje. Pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić se nakon toga vraća u Gračanicu, gdje je formirao XXV. djelatnu bojnu Ustaške vojnice, s pet satnija i stožerom u Gračanici.

U srpnju 1944. godine, nakon postroja bojne, pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić je imenovan satnikom Ustaške vojnice i postavljen za zapovjednika XXV. djelatne bojne, koja je uvrštena u sastav 12. stajaćeg djelatnog zdruga.

U studenom 1944. godine, XXV. djelatna bojna je preimenovana u IV. udarnu bojnu, a Pjanić je unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika. Od rujna 1944. pa sve do travnja 1945. godine, XXV. djelatna, odnosno IV. udarna bojna je vodila gotovo stalne teške borbe sa jakim partizanskim snagama na širem gračaničkom području.

U tim borbama su partizani redovito trpjeli teške gubitke, što svjedoče brojni dokumenti. U travnju 1945. Pjanićeva bojna se s ostacima 12. stajaćeg djelatnog zdruga povlači na sektor Doboj-Derventa, a zatim preko Odžaka u dolinu Save i dalje prema sjeveru, odnosno području Bleiburga, gdje je najveći broj njezinih pripadnika zarobljen, a potom i pogubljen od jugoslavenskih komunističkih vojnih snaga.

Sam pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić je uspio izbjeći zarobljavanje i smrt, probivši se do američke okupacione zone u Italiji. Do kraja rata, Pjanić je zbog svojih vojnih zasluga stekao veći broj odlikovanja Reda Željeznog trolista i Reda Krune kralja Zvonimira, uključujući i ona kojima je stekao pravo na nošenje počasne titule "vitez".

Nijemci su ga također odlikovali - Željeznim križom II i I reda.

Komunističke optužbe za zločine Odlukom zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača NR BiH br. 1632 od 31. svibnja 1947. godine, pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić je proglašen ratnim zločincem. Pored borbe protiv NOVJ i "rada protiv NOP-a", na teret mu je stavljena zapovjedna odgovornost za strijeljanje šestoro civila i neutvrđenog broja zarobljenih partizana, te za pljačku nekoliko domova, što su navodno počinili pripadnici njegove postrojbe.

Međutim, za ove optužbe, kada je u pitanju osobna Pjanićeva odgovornost, nije ponuđen nikakav relevantan dokazni materijal. Pjanića se teretilo i za organiziranje deportacije 31 vojnosposobnog srpskog muškarca iz sela Gornja Lohinja, sredinom ožujka 1942. godine, čije su hapšenje izveli pripadnici ustaškog logora i Gračanice, potpomognuti vojnicima XIII. djelatne bojne Ustaške vojnice (satnika Ivana Stiera). Oni su upućeni u Tuzlu i predati Župskoj redarstvenoj oblasti, koja ih je uputila u logor Jasenovac.

Međutim, u vrijeme dok su se to hapšenje i deportacija zbili, logornik u Gračanici je bio Franjo Taborski, a pukovnik Ibrahim vitez Pjanić - Pirić ga je na mjestu logornika zamijenio tek nekoliko mjeseci kasnije. Brojna usmena svjedočanstva kazuju da je Pjanić kao logornik poduzeo sve mjere da se zaustave progoni, hapšenja i teror, založivši se za zaštitu Srba i nekolicine preostalih Židova u Gračanici.

Prilikom jedne njemačke racije, osobno je sakrio židovsku liječnicu dr. Jolandu Rauhnic, spasivši je na taj način od sigurne smrti. U nekoliko slučajeva je intervenirao kod hapšenja osumnjičenih komunista, založivši se za njihovo oslobađanje, a također je u travnju 1945. spriječio ustaše iz Plehana da izvrše odmazdu u nekom srpskom selu, u vrijeme dok je boravio na tom području.

Kasnije, kasnih 1960-tih godina (nakon Brijunskog plenuma i pada Rankovića), službenici SDB-a su preko općinskih vlasti u Gračanici ponudili Pjaniću povratak u domovinu i garantirali mu sigurnost, no on je to odbio, iako je već otvoreno komunicirao sa obitelji i rođacima u Sokolu i Gračanici.

Pjanić je do današnjeg dana ostao omiljena ličnost u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda islamske vjeroispovjesti Gračanice i okoline i svojevrsni narodni junak. Tome je doprinijela ne samo njegova hrabrost i karizma koju je imao kao vojnik i kao zapovjednik, nego njegova izražena religioznost.

Život i djelovanje u emigraciji Uspješno izbjegavši zarobljavanje na Bleiburgu, Ibrahim Pjanić je neko vrijeme boravio u jednom savezničkom logoru u Italiji, odakle je otišao u Siriju. Tamo je usko surađivao s dr. Džafer-begom Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim Hrvatima muslimanima.

Bio je izabran i za predsjednika Društva Hrvata u Siriji. U to vrijeme se izjašnjavao kao pripadnik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Kasnije se, međutim, opredijelio za organizaciju Hrvatski narodni odpor Vjekoslava Luburića, koji je živio u Madridu.

Nakon što se, početkom 1960-tih godina, iz Sirije preselio u München, Pjanić je uspostavio blisku saradnju s Luburićem.

Biran je i za njegovog zamjenika u Hrvatskom narodnom odporu, a nakon Luburićeve smrti i za predsjednika te organizacije. Surađivao je i u Luburićevoj reviji "Drina", objavljujući publicističke, memoarske i literarne priloge.

U Münchenu je, pak, s još nekim hrvatskim emigrantima pokrenuo list "Slobodna Hrvatska", u kojem je također sarađivao, sve do svoje smrti 1977. godine. Ibrahim Pjanić se emigraciji često koristio i pseudonimom "Ibrahim Pirić" (Pirić je, inače, djevojačko prezime njegove majke).

Tako se potpisivao i kao "pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić".

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung