Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

PROGRAM RADIO STANICE
 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA :

 

Kao što svi znamo, na ove prostore u 7. stoljeću poslije Krista doseljavaju se Hrvati koji su krenuli prema Jadranskom moru. Na putu prema moru, mnogo naših predaka svoj mir je našlo na prostoru današnje Bosne. I dan danas možemo naći mnoge dokaze koji potvrđuju da su naši preci naseljavali područje tadašnje Bosne.

Naime, najviše je ostataka u srednjoj Bosni. U malom gradiću Žepču zatičemo temelje Katoličke Crkve. Jedna od najstarijih crkava u Bosni i Hercegovini izgrađena je baš tamo početkom 8. stoljeća, da bi dolaskom Turaka na područje BiH bila srušena, a na njezinom mjestu bila napravljena džamija.

Mnoga naselja u Bosni su pokazatelj da tu Hrvati vjekovima žive, mnoga nose imena kao što su: Hrvati, Hrvatinici i slična. U Bosanskih muslimana postoji prezime Hrvat, to je još jedan u nizu dokaza da su Bosanski muslimani dio hrvatskog naroda.

Tri stoljeća nakon dolaska Hrvata na ove prostore, po prvi puta se spominje Bosna (10. stoljeće). Najznačajniji bosanski vladari u povijesti bili su katoličke vjere, samim time i Hrvati. Čak jedna bosanska kraljevska loza nosi ime Hrvatinici. Danas se pak Bosanski muslimani pokušavaju odreći svoje nacije i dokazati da su Turci ili Bogumili.

Reći da su Bosanski muslimani nastali od Bogumila apsolutno je smiješna stvar; naime pred sam pad Bosne pod Osmanlijama, u Bosni je živjelo oko 800 000 katolika, 100 000 pravoslavaca, dok je Bogumila bilo svega 30.000, i to samo u Hercegovini jer su s područja Bosne bili protjerani.

Padom Bosne i dolaskom Turaka na vlast dolaze novi zakoni i pravila. I tako Turci dadu zakon i proglase da svi oni koji odbiju primiti Islam kao svoju religiju moraju plaćati Osmanskom carstvu 15 zlatnika. Kako je većina Bosanskog stanovništva živjela od poljoprivrede i nije si mogla dozvoliti plaćanje 15 zlatnika, počela je prelaziti na Islam, no prelaskom na Islam rasla je i mržnja prema Turcima.

Tako bilježimo neke pjesme koje su bile usmjerene Turcima kao što je od Kaime bila pjesma „O Hrvati čujte me, čujte i počujte me: Islamu se prignite, Allahu se dignite! Ne budite din dušmani, prihvatite lijep Kur’an! Svima nam Allah pomog’o, a dušmane odmog’o!“(u ovom slučaju, dušmani su Turci).

Također nalazimo mnogo sličnih pjesama, ali i pravih ustanaka protiv Turaka, takav jedan ustanak je izveo i Husein kapetan Gradaščević, kada ga je Turski sultan pitao “zašto daješ pare za izgradnju katoličkih crkava po Bosni“, on mu je ljutito odgovorio: „Sultane oni su moja braća!”.

Mnogo je još dokaza zabilježeno kako muslimani sebe nazivaju Hrvatima, u vrijeme Turske vladavine u 17. stoljeću, Turski putopisac Evlija Celebija piše kako u Bosni žive Hrvati ne navodeći pritom nikakve „Bošnjake”, niti muslimane. Dakle i u 17. stoljeću navedeni su kao Hrvati! Otac domovine dr. Ante Starčević ovako je govorio o muslimanima iz Bosne: „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima!”.

Po završetku Prvog svjetskog rata Bosanski muslimani kao i katolici žive u Kraljevini SHS nezadovljni vlasti SHS, a i kasnije bosanski muslimani i katolici kao braća opet jednoglasno staju protiv srpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji. Džafer beg Kulenović, kasniji doglavnik NDH, je 1939. godine, u novinarima tri puta ponovio citat: „Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su Bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda!“.

Početkom Drugog svjetskog rata Bosanski muslimani su opet kao uvijek zajedno sa svojom braćom katolicima stali protiv četničkog i partizanskog terora. Već u prvim danima NDH, vrlo velik dio muslimana je podržava i pristupa u hrvatsku vojsku. U najelitnijoj ustaškoj postrojbi Crnoj Legiji bilo je oko 40% muslimana koji su se i tada naravno nazivali Hrvatima.

Zapovjednik Crne Legije Bečir Lokmić bio je musliman. U državnoj vladi NDH bio je pozamašan broj Hrvata islamske vjeroispovijesti, najznačajniji su Osman beg Kulenović, Ademaga Mesić i Ibrahim Pjanić.

Sam Poglavnik dr. Ante Pavelić je u čast muslimanima napravio
džamiju u Zagrebu. Na njenom otvorenju Poglavnik je rekao: „Preuzvišeni, presvietla gospodo visoki dostojanstvenici Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj! Braćo muslimani! S najvećim veseljem i radošću pristupam pred ovo svetište hrvatskog naroda, pred ovo svetište Islama, veseleći se što mi se izpunila davna želja, da se u glavnom, priestolnom gradu Zagrebu otvori hram u kojem će pripadnici islamske vjeroizpoviesti moći vršiti svoje vjerske dužnosti, moći udovoljavati svojim dužnostima prema vječnom Allahu, gdje će moći u molitvama nalaziti okrepe i utjehe za svoj zemni život i odavati hvalu Svevišnjemu Stvoritelju svega. Preuzvišeni! (obraćajući se ef. Aganoviću) Veselog srdca predajem Vam ključeve ove prve džamije u glavnom hrvatskom gradu i molim Vas da je Vi otvorite i predate na uporabu vjernicima. Siguran sam da time činimo Bogu veleugodno djelo, siguran sam da će mnogi i mnogi, da će svi pripadnici islamske vjeroizpoviesti koji se nalaze u ovom gradu, a i oni, koji će iz ostalih dielova naše države u Zagreb dolaziti, nalaziti u ovoj džamiji najveću utjehu, da će nalaziti ovdje utjehu svome srdcu, svojoj duši i da će pred Previšnjim Allahom iznositi svoje skromne molitve za dobro i sreću hrvatskoga naroda, hrvatske države i islamskog svieta u hrvatskoj državi i po cielom svietu.“

Jednom prilikom Poglavnik je za muslimane rekao: „Gospodo! Muslimani Hrvati nisu samo dio hrvatskog naroda, oni su jedinstvena sastavna srčika hrvatskog naroda. Bosna nije pripojena Hrvatskoj, nego je Bosna Hrvatska, središte i težište hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske. Nas vjera ne može dieliti. Ne može vjera razdjeljivati jednaku krvnu braću. Ne može vjera razdjeljivati ono što je jedno te isto. Vjera jest emanacija, izraz poštovanja prema Svevišnjemu, gospodaru svega živog i mrtvog, a mi Njegovi stvorovi svi smo jednaki pred Njim, a kad smo iste krvi, onda smo jednaki i medjusobno. Za nas, za hrvatsku državnu vladu, za hrvatsku državu i za mene ne postoji muslimansko pitanje, jer je to hrvatsko pitanje. Ne postoji pitanje muslimanske vjere, jer je ona hrvatska u hrvatskoj domovini i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ne postoji nikakvo niti pokrajinsko, ne postoji niti ustrojbeno pitanje u tom pogledu. Vi ste cjelina, kao što su i pripadnici katoličke vjere u hrvatskom narodu cjelina, ne samo sastavni dio naroda, cjelina života i cjelina zajedničkog bivstvovanja u zajedničkoj nam domovini. Meni je stalo do toga da se braća muslimani podignu, da se podignu narodni široki slojevi, da im bude pristupačno sve što je u ovo novo vrieme potrebno za čestit i u svemu dostojan život čovjeka, a što nije u protimbi s propisima i zakonima vjere“.

Među muslimanskim javnim radnicima, vojnim licima i književnicima, koji su u svojim djelima i u svom radu nastupali kao Hrvati, od vremena Austro-Ugarske 1878. pa sve do obnove Jugoslavije 1945. potrebno je posebno istaknuti sljedeće osobe :


- Safet-beg Bašagić (1870-1934), povjesničar, pjesnik, napisao „Znameniti Hrvati BiH u Turskoj carevini”.

Zajedno s Hadžićem i Ekremom Mulabdićem pokrenuo „Behar : prvi književni list koji je utjecao na prosvjećivanje muslimanske mladeži u hrvatskom duhu”. Kada je u Mostaru počeo izlaziti hrvatski pravaški list „Osvit” uzeo je za geslo upravo Bašagićeve stihove :

„I mog hrvatskog jezika šum
Može da spoji istok i zapad
Može da goji pjesmu i um”

- Edhem Mulabdić (1862-1954), predsjednik „ Narodne uzdanice“ (1929-1945) izrazito hrvatski književnik.

-,
Alija Nametak je bio pisac igrokaza i pripoviedki. Rodio se u Mostaru, 7. ožujka 1906., a umro u Sarajevu, 8. studenog 1987.

- Hadži Mehmed Džamaludin Čaušević (1870-1938), pomagao kod osnutka društva „Gajret“ koje je bilo hrvatski orijentirano. Za vrijeme prve Jugoslavije Čaušević je nastojao da BiH muslimani pišu latinicom, iako je Beogradska vlada nastojala da se pišu ćirilicom. 1914. Bio je izabran za reis-ulemu, a u javnosti je uvijek nastupao kao musliman-Hrvat.

- Efendija Esad Kulvić, jedan od najobrazovanijih BiH muslimana i vodeća osoba sarajevskih muslimana-Hrvata. Bio je načelnik Sarajeva.

-
Alija Šuljak je bio ustaški dužnostnik i stručnjak za zadrugarstvo.

Rodio se u Trebinju, 10. listopada 1901., a umro u Istanbulu, 18. listopada 1992. Učilištovao se u Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao (1923.) na EKVŠ-u i na Mudroslovnom visokom učilištu. U razdoblju 1923.-41. (s prekidom) je nastavnik na Trgovačkom višem učilištu u Dubrovniku. Godine 1931. je odpušten iz službe, jerbo nije glasovao za vladinu listu. Godine 1934. nakon ubojstva kralja Aleksandra je zatvoren u Dubrovniku pod obtužbom da je održavao veze s ,,teroristima''. Nakon odpusta iz zatvora mu je zabranjeno kretanje po Dalmacii, ter ponovno radi na Trgovačkom višem učilištu. Godine 1937. osniva u Dubrovniku podružnicu Zadruge Hrvatskog radiše i njezin je počastni predsjednik. Od toga doba počinju njegove veze sa Slavkom Kvaternikom, ravnateljom Zadruge Hrvatskog radiše. Uz H. Hadžića i A. Mešića, jedan je od osnivača muslimanskog oddjela HSS-a, koji je nastao 1936. kano oporba prema vodstvu JMO. Nakon proglasa NDH, u svibnju 1941. je imenovan privriemenim povjerenikom za iztočnu Hercegovinu, a u srpnju 1941. poglavnim pobočnikom. U kasno proljeće i ljeto 1941. u nekoliko navrata boravi u iztočnoj Hercegovini i radi na uzpostavi vlasti NDH. Nakon toga, iz Poglavnikova ureda odlazi za nastavnika na zagrebačko Trgovačko više učilište, ali i dalje ostaje poglavni pobočnik. Godine 1943. A. Pavelić ga postavlja za izaslanika hrvatske Vlade kod oblikovanja muslimanskog podjela (koji će poslije nositi naziv Handžar) sa zadatkom da sudjeluje u obrani Bosne. Doznavši kako će podjel biti upućen na iztočno bojište, a ne u Bosnu, traži prijam kod Pavelića da ga o tome obaviesti ter zatraži razrješavanje od dužnosti. Pavelić ga nije primio, ali ga razrješuje od dužnosti. Zagreb napušta 8. svibnja 1945. i u lipnju 1945. prieko Austrie dolazi u Rim. Početkom 1947. odlazi u Kairo, gdje dobiva mjesto u podružnici njemačke štedionice Dresdner Bank. Godine 1948.-56. je stručni savjetnik za zadrugarstvo pri sirijskoj vladi. Osniva prve zadruge u Siriji, a 1950. objavljuje knjigu ,,Činjenice zadrugarskog gospodarstva'' (Damask, 1950.). U izseljeničtvu je napisao više knjiga o zadrugarstvu i zadružnim štedionicama, u kojima se pozivao na primjere i izkustva hrvatskog zadrugarstva. Istu savjetničko-stručnu dužnost obavlja i u Tunisu (1958.-62.). Od 1964.-66. djeluje u Istanbulu pri osnivanju prve turske štedionice na zadružnim načelima. Godine 1991. sa sinom Nedimom, uoči srbsko-crnogorskog napada, posjećuje Dubrovnik, nakon gotovo pola stoljeća izseljeničtva.

-
Hasan Šuljak je bio novinar. Rodio se u Trebinju, 28. veljače godine 1917.

Pravo i vladosborne znanosti je učilištovao u Zagrebu i Rimu. Za vrieme NDH, premda još sveučilištarac, radio je u Glavnom ravnateljstvu za promičbu. Bio je i nadzornik Državnog izvještajnog i promičbenog ureda. Objavljivao je u ,,Hrvatskom narodu''. Iz Zagreba se povlači u svibnju 1945. i odlazi u Rim. Početkom 1947. napušta Rim, ter neko vrieme živi u Kairu, potom u Damasku, odakle godine 1951. odlazi u Bonn kano član sirijskog međudržavoslovnog predstavničtva. S bratom Alijom, početkom 1947., pokreće uzpostavu međudržavnih odnosa islamskih zemalja s Vatikanom, što je prvi učinio Egipat, potom Sirija i drugi. Godine 1951. prati sirijskog podvladonosca vanjskih poslova Emira Adel Arslana u prijem kod pape Pia XII. Od 1970. vodi dopisničtvo kairskog ,,Al-Ahrama'' u Bonnu. Nakon 45 godina izseljeničtva 1990. posjećuje Zagreb. Djelovao je u Njemačkoj i u arabskim zemljama na promicanju i međunarodnom priznanju Pučke države Hrvatske.

-
Munir Šahinović je bio novinar i pisac. Rodio se godine 1910. u Sarajevu, a ubijen je u Zagrebu, u travnju 1945. Učilištovao se u Sarajevu. Od mladih dana je bio pristalica Starčevića, ter je u svojim izdavačkim radovima među bosansko-hercegovačkim muslimanima zastupao i branio načela muslimanske pripadnosti hrvatskom narodu. Više godina biva urednikom novina ,,Muslimanska svijest'', prieko kojih utječe na narodnostno osvješćivanje muslimanske umnosti. Surađivao je i u drugim listovima. Razvio se u jednog od najsposobnijih bosansko-hercegovačkih novinara svog vriemena. Poslije 1935., glavni je promicatelj hrvatskog domoljublja među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Za vrieme NDH piše u raznim novinama i časopisima. Godine 1941. je na čelu ureda dopredsjednika vlade NDH Osmana Kulenovića, sa sjedištem u Banjoj Luci, a zatim je nadstojnik sarajevskog Državnog izvještajnog i primičbenog ureda. Na iztočnjački način piše kraće pripoviedke i pjesme (od kojih su neke prevedene na njemački jezik), a izdao je i nekoliko zasebnih razprava. Nekoliko puta putuje u Tursku kano izaslanik Podvlade vanjskih poslova s ciljem međudržavoslovnog priznanja NDH od strane Turske. Kano posebno značajnu njegovu knjigu mnogi iztiču “Turska - danas i sjutra''. Od 1943. je težko bolestan i živi u zagrebu. Nije bježao pried partizanima, već je obukao častničku odoru, izišao na ulicu, i poginuo.

- Mehmed Dželaludin Kurt, pisac i skupljač narodnih pjesama. Napisao 1902 u Mostaru „Hrvatske ženske narodne pjesme (muslimanske )”. U predgovoru ističe kako je Vuk Karadžić falsificirao i prisvajao iz muslimanskog i hrvatskog narodnog blaga.

- Edhem-aga Bičakčić (1884-1941), godine 1918 u Narodnom vijeću u Sarajevu, zajedno s ef.Spahom i ef. Muftićem, glasao da se Bosna ujedini s Hrvatskom. Zadnji je gradonačelnik Sarajeva kojega je narod izabrao 1928. Na slobodnim izborima.

- Dr. Halid-beg Hrasnica, ugledni odvjetnik iz Sarajeva, uvijek je u javnosti nastupao kao Hrvat.

-
Muftija Ismet Muftić. Muftija u Poglavnikoj džamiji u Zagrebu.

- Mustafa Ćazim Ćatić (1878-1915), jedno vrijeme bio urednik „Bisera” u Mostaru i „Behara” u Sarajevu.
Svoje pjesme objavljivao je u zagrebačkim časopisima „Hrvatska smotra” i „Suvremenik”.
Smatra se najboljim pjesnikom u BiH muslimana u modernoj hrvatskoj književnosti.

-
Asim Ugljen je bio sudac. Rodio se u Mostaru, 3. prosinca 1888., a nadnevak smrti mu je nepoznat. Diplomirao je na Pravnom visokom učilištu u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat. Od godine 1935. je predsjednik Okružnog suda u Sarajevu. U svibnju 1941. je imenovan državnim tajnikom u Podvladi sudstva i bogoštovlja NDH, a u lipnju 1941. članom Ravnateljstva Zavoda za naseljavanje Podvlade udružbe. Od listopada 1942. do rujna 1943. je državni viećnik u Zagrebu. Od rujna 1943. do studenog 1944. je predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu, kad je ponovno imenovan državnim viećnikom. Nakon 1945. mu je sudbina nepoznata.

- ef. Fehim Spaho (1887-1942), brat Muhameda Spahe. U javnosti je uvijek nastupao kao Hrvat, a 1918. U Narodnom vijeću glasovao da se Bosna priključi Hrvatskoj. Kada je muslimansko kulturno društvo „Gajret“ pod udarom beogradskih vladinih krugova zaplovilo protuhrvatskim pravcem, Fehim Spaho, zajedno s drugim rodoljubima muslimanima, osniva novo muslimansko društvo „Narodna uzdanica”.

-
Adem-aga Mešić (1868-1945), najzaslužnija osoba za buđenje hrvatske svijesti među BiH muslimanima. 1895 osnovao je u Tešnju „Hrvatsku muslimansku čitaonicu” pa je završio u zatvoru Kallayeva režima. Bio je jedan od pokretača „Behara” a 1902 bio je među osnivačima potpornog društva „Gajret“ i među onima koji su osnovali „Narodnu uzdanicu”. 1914 Adem-aga osniva „Centralnu muslimansku banku” koja se 1923 spojila s „Hrvatskom centralnom bankom” u Sarajevu, kako bi zajednički djelovale u korist Hrvata muslimana i katolika. Mešić pokreće s Hakijom Hadžićem „Hrvatsku svijest”. Ćiro Truhelka u svojim uspomenama zabilježio je o Mešiću :“ Njemu je Starčevićeva nauka bila kao drugi Kuran, koji ni u najtežim trenutcima nije zatajio svoje hrvatstvo, te je vedra i ponosna čela dočekao čas hrvatskog uskrsnuća (U NDH bio je imenovan doglavnikom, a padom NDH povlači se u Austriju, gdje su ga britanski vojni redarstvenici uhitili i izručili jugoslavenskim vlastima. Vojni sud ga je 1945 osudio na 20 godina zatvora).“

- Bećir Lokmić, zapovjednik Crne Legije 1941. - 42'.

-
Ehdem Muladbic.

Književnik koji se rodio u Maglaju, 25. prosinca 1862., a umro u Sarajevu, 29. siečnja 1954. Završio je učiteljsko učilište u Sarajevu, radio kano učitelj u Brčkom i Sarajevu, potom kano nastavnik i ravnatelj muslimanskog Višeg djevojačkog učilišta do godine 1929., kad je umirovljen. Jedno je vrieme bio izvjestitelj u Učilištnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu. Zaslužan što se početkom 20. st. muslimanska mladež počela učilištovati na austrijskim učilištima. Bio je najiztaknutiji muslimanski prosvjetitelj i književnik s kraja 19. i početka 20. st. Objavio je više knjiga, među kojima su: “Rukovet šala'' (1893.); “Zeleno busenje'', duža pripoviedka (1898.); “Na obali Bosne'', pripoviest (1900.); “Nova vremena'', pripoviesti (1914.). Urednik je “Behara'' (1901.-06.) koji je pokrenuo zajedno s Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem. Za Kraljevine Jugoslavije jedan je od osnivača “Gajreta'', ter osnivač i od 1929. do smrti predsjednik hrvatskoga muslimanskog družtva “Narodna uzdanica''.Bio je i poslanik s liste JMO. Za N.D.H. kano musliman (koji se iztiče ”vlastitim živim osjećajem hrvatske pripadnosti'' i koji je među prvima pokrenuo “sviestno i odtvoreno usmjeren hrvatski pokret među muslimanima'', kako je sam pisao) svojim je nadpisima zauzimao značajno mjesto. Nakon rata je imao sbog toga znatnih težkoća. Bio je osuđen na zatvor iz kojeg je pušten krajem ožujka godine 1946.

- Nahid Kulenović, najutjecajniji Hrvatski emigrant 50'ih godina (Džaferov sin i Osmanov nećak).

-
Dr. Džafer-beg Kulenović (1891-1956). Godine 1909, dva mjeseca prije mature bio je sa bratom Osmanom i dvojicom Hrvata katolika isključen iz tuzlanske gimnazije zbog sukoba sa srpskim đacima. Za vrijeme studija u Beču bio je izabran za predsjednika muslimansko-starčevićanskog društva „Svijest“. God 1920 izabran je za zastupnika Ustavotvorne skupštine u Beogradu, u kojoj je glasovao protiv Vidovdanskog ustava.

U debati je rekao : “Pitate me čija je BiH? U prvom redu nas Bosanaca i Hercegovaca, sprovedite slobodne izbore pa ćete vidjeti da je BiH hrvatska”. Nakon smrti Muhameda Spahe (1939) kada je Džafer-beg bio izabran predsjednikom Jugoslavenske muslimanske organizacije u BiH, dao je načelnu izjavu koju je novinarima tri puta ponovio : „Gospodo ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda”. Džafer-beg protivio se diobi Cvetković-Maček. Ali kada je srpski ministar M.Gavrilović na ministarskoj sjednici predložio da se oni dijelovi Bosne koji nisu bili dodijeljeni Banovini hrvatskoj pripoje Srbiji, Kulenović? je odgovorio : „Dok sam ja živ to nećete napraviti”.

-
Omer Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa, 15. XII. 1889. - Zagreb, 7. VI. 1947.).

Potječe iz bogate begovske obitelji. Već tijekom gimnazijskih dana u Sarajevu i Tuzli ističe se kao Hrvat, što je potvrdio i nakon dolaska na Zagrebačko sveučilište. U vrijeme Austro-Ugarske bio jedan od najmlađih zastupnika u zemaljskom Saboru. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca početkom 20-ih godina bio je kotarski predsjednik u Kotor Varoši, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen, nakon čega je 1923. otvorio odvjetnički ured u Bihaću. Nakon proglašenja NDH, Pavelić ga je 16. IV. 1941. imenovao potpredsjednikom Vlade, a dužnost je obavljao u Banja Luci, koju su ustaške vlasti zamislile kao jedno od glavnih središta države. Kulenović je bio u delegaciji NDH u Rimu, gdje su 18. V. 1941. A. Pavelić i Mussolini potpisali Rimske ugovore. Kulenović je bio na čelu poklonstvene delegacije muslimana Poglavniku. Iz Banja Luke je izvješćivao Pavelića o pokoljima Srba. Poslije tri mjeseca podnio je ostavku. Pavelić je tek u jesen prihvatio njegovu ostavku te premjestio potpredsjedništvo Vlade natrag u Zagreb, a na njegovo mjesto imenovao brata mu Džafera. U studenome 1941. postavljen je za poslanika i opunomoćenog ministra u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je na proslavi godišnjice NDH 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943., nakon čegaje umirovljen. S ostalim dužnosnicima NDH krenuo je 6. V. 1945. prema Austriji, gdje su se predali britanskim vojnim vlastima. Britanci su ga, zajedno s drugim članovima Vlade, najprije smjestili u zarobljenički logor, apotom 10. X. 1946. izručili jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa S. Kvaternikom, osuđen na smrt.

- Musa Ćazim Ćatić, jedan od najvećih pjesnika Hrvatskog romantizma.

-
Ismet Žunić je bio islamski bogoslov i pjesnik. Rodio se u Tuzli, 27. prosinca 1914., a umro je kraj Slavonskog Broda, 1945. Završni izpit na Husredbegovoj medresi u Sarajevu je položio 1937., ter se visokoučilištovao na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. Pripadao je hrvatskim pjesnicima muslimanske vjeroizpoviesti koji su djelovali između dvaju svjetskih ratova. Za vrieme NDH je zaposlen u upravnoj službi. U svibnju 1945. se povlači u Austriu odakle je vraćen i predan jugoslavenskim vlastima. Sproveden je u Sarajevo, gdje nikad nije stigao. Svaki trag mu se gubi u okolici Slavonskog Broda. Prve pjesničke radove je objavio u ,,Novom Beharu'' (1931.-34.). Za vrieme NDH je surađivao pjesničkim radovima ter primjetbama u ,,Osvitu'' (1942.-43.), ,,Hrvatskom kolu'' (1941.-43.), ,,Hrvatskom narodu'' (1942.-45.), ,,Hrvatskoj reviji'' (1942.-45.), ,,Hrvatskoj smotri'' (1943.), ,,El-Hidaji'' (1938.-43.) i drugima. Zastupljen je u ,,Lirici hrvatskih sveučilištaraca'' (1939.).

- Kasim Hadžić se rodio u Zaostru kraj Priboja (Novopazarski Sandžak), godine 1917., a umro je u Sarajevu, godine 1990.

Bio je šerijatski sudac i nastavnik. Godine 1937. je završio Veliku medresu u Skoplju, a 1941. je diplomirao na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. U ljeto 1941. je obnašao dužnost gradonačelnika Priboja za vrieme kratkotrajne vlasti NDH. Od godine 1942. je pripravnik na Kotarskom šerijatskom sudu u Sarajevu gdje vrši dužnost tajnika ,,Društva šerijatskih sudaca''. Od 1942. do 1945. je urednik sarajevskog hrvatskog muslimanskog tjednika ,,Osvit''. Od 1957. je nastavnik na Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Umro je u Sarajevu. O Hadžiću obširnije: Muharem Omerdić, ,,Hadži Kasim ef. Hadžić (1917.-1990.)'', ,,Glasnik Rijaseta IVZ'', br. 6/1990., 109.-112.

- Mehmedalija Kroata (Mak) Dizdar, jedan od najvećih Hrvatskih modernista.

-
Mehmed Alajbegović, Ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske

- Hakija Hadžić je bio nastavnik i vladosborac.

Rodio se u Bileći, 1. siečnja 1883., a umro u Damasku, 1. siečnja 1953. Srednje obće učilište je završio u Mostaru, ter se učilištovao na sveučilištima u Beču i Jenni, a potom radio kano nastavnik. Sbog vladosborne djelatnosti tri je puta umirovljen. U doba Austro-Ugarske osnovao je učenički dom za odgoj muslimanske mladeži u Sarajevu i Mostaru. Kano učenik je surađivao u zagrebačkom ,,Hrvatskom pravu''. Pried I. svjetski rat je uređivao časopis ,,Hrvatska svijest'' ter vladosborni list ,,Svijet'', a potom i glasilo Hrvatske muslimanske napredne stranke, istog imena - ,,Svijet''. Za vrieme I. svjetskog rata je pao u rusko zarobljeničtvo. Nakon povratka, u Sarajevu se zauzima za smanjivanje nepismenosti, ter u tom radu surađuje sa Seljačkom slogom. Vladosborno djeluje u ,,Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji'' (JMO). U njegovu stanu u Sarajevu održan je 25. listopada 1935. sastanak uglednih Muslimana iz BiH na kojem su odbacili odluku vodstva od JMO-a o pristupanju ,,Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici'' (JRZ). U studenome 1936. je održan u Zagrebu dogovor muslimanskih predstavnika na kojem je osnovana ,,Muslimanska organizacija Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), na čelu s Hadžićem. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske 1939., Hadžić se u ime MO HSS izjasnio za samoupravu BiH. Uoči rata, zajedno s A. Mešićem je glavni nositelj prohrvatske struje među muslimanima. Održavao je veze s V. Gutićem i drugim pripadnicima ustaškog pokreta u BiH. Nakon proglasa NDH uključuje se u ustaški pokret i obnaša niz odgovornih dužnosti: izvanredni je ustaški povjerenik od GUS-a u svibnju 1941. za Tuzlu, od lipnja je poglavni pobočnik od GUS-a, potom ustaški povjerenik za Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu do 7. kolovoza 1941. Zalagao se za uključivanje Novopazarskog sandžaka u sastav NDH. Jedan je od najiztaknutijih muslimanskih predstavnika u vladajućem sustavu od NDH. U to vrieme, uz vladosborni rad, zapaženo je i njegovo odgojiteljsko, uljudbeno i spisateljsko djelovanje, uglavnom u tisku namienjenom muslimanskom pučanstvu. U ožujku 1942. je imenovan poslanikom u MVP, odakle je 11. srpnja 1944. imenovan za poslanika u Budimpešti. Početkom svibnja 1945. povlači se s ostalim dužnostnicima od NDH u Austriu, odakle se prebacuje u Siriu, gdje je i umro.

- Husein beg (kapetan) Gradaščević (Zmaj od Bosne), legendarni vođa ustanka protiv osmanske vlasti u 19. st..

- Nijaz Batlak (Mate Šarlija, poznatiji i kao Daidža), jedan od obnovitelja i vođa HSP-a i HOS-a 90'ih.

- Muhamed Hadžibaščaušević. Rođen godine 1912. u Sarajevu,  umro je godine 1951. u Zenici.

U Sarajevu je završio srednje obće učilište, a 1931. upisuje visoko učilište prava na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član Mjestnog odbora ,,Narodne uzdanice'' u Zagrebu i domoljubnih udružbi na sveučilištu. List od hrvatskih muslimana u Sarajevu, ,,Muslimanska svijest'' je bio u njegovom vlastničtvu. Poslije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske bio je prvi ustaški stožernik u Velikoj župi Usora i Soli u Tuzli. Krajem ljeta 1941. je napustio sve vladosborne dužnosti i povukao se iz javnog života. U lipnju 1945. Vojni sud Jugoslavenske vojske u Sarajevu ga je osudio na smrt, a zatim na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Umro je 1951. u zatvoru u Zenici.

- Hanka Paldum, znamenita pjevačica sevdalinki.

-
Alija Šiljak, pravaš i general-pukovnik HOS-a.

-
Bahrija Kadić je bio veliki župan u NDH.

Rodio se u Gračanici, 23 rujna 1878., a nadnevak smrti mu je nepoznat. Obće srednje učilište je započeo u Sarajevu a završio ga je u Zagrebu. Prvu godinu visokog učilišta od prava je polazio u Grazu, a dalje u Zagrebu, gdje je i doktorirao godine 1912. Bio je prvi musliman koji je postigao čast doktora na Zagrebačkom sveučilištu. Služio je kano prislušnik kod Sudbenog stola u Sarajevu, kano odvjetnički perovođa u Brčkom. Iz Brčkog je 1906. morao odići sbog jednog govora sadržanog od starčevićanskih misli, ter je nakon velikih neugoda dobio posao odvjetničkog pripravnika u Derventi (gdje osniva Hrvatsku čitaonicu). Napokon odtvara odvjetnički ured u Tuzli i tu radi sve do proglasa NDH. Godine 1902. je sudjelovao kod osnivanja Gajreta ter Hrvatskog uljudbenog družtva Napredak. Djelatan je u Narodnoj uzdanici. Godine 1931. je s Nikolom Preccom izdavao glasilo hrvatske omladine ,,Hrvatske Svijest''. Nakon proglasa NDH biva imenovan u srpnju 1941. velikim županom od Velike župe Pliva i Rama sa sjedištem u Jajcu, a u rujnu 1942. je premješten za velikog župana od Velike župe Usora i Soli u Tuzli. U veljači 1944. je imenovan državnim viećnikom. Daljnja mu je sudbina nepoznata, a najvjerojatnije je ubijen od partizana.

- Munir Šahinović - Ekremov, ministar u vladi Republike Turske i Hrvatski književnik.

- Mehmed Handžić je bio bogoslov i pisac.

Rodio se u Sarajevu, godine 1906., a umro u Sarajevu, 29. srpnja 1944. Šerijatsko obće srednje učilište je završio u Sarajevu, a zatim u Kairu, na El Azharu, jednom od najpoznatijih islamskih učenih zavoda, završio nauke i postao svećenik. Po povratku u domovinu nastavnik je i nadstojnik od Gazi Husrev-begovog višeg srednjeg obćeg učilišta do godine 1937., kada postaje knjižničar ravnatelj od Gazi Husrev-begove knjižnice u Sarajevu. Za nju je pribavio mnoga stara rukopisna djela, stručno popisujući iztočnjačke rukopise u njoj. Od 1939. je ugovorni nastavnik na Višem islamskom šerijatskom-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. U vrieme NDH je predsjednik El-Hidaje, udruženja islamskog svećenstva u NDH i urednik njezina istoimenog glasila. Poglavnik Ante Pavelić ga je imenovao redovitim sveučilištnim nastavnikom na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. Umro je u bolnici od posljedica liečničkog zahvata u 34. godini života. Objavio je više knjiga i razčlanbi, ter stotine prikaza i bilježaka, od kojih nekoliko i na arabskom jeziku, pretežito bogoslovnog sadržaja ali i iz uljudbene poviesti od bosanskohercegovačkih muslimana: ,,Istra i Miradž'', ,,Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana'' i ,,Vaz o zabrani alkoholnih pića'' (Sarajevo, 1934.) ter ,,Miradžija Sabita Užičanina'' (1940.). Tiekom 1943. izišla mu je u nastavcima razčlanba ,,Sarajevo u turskoj pjesmi''.

- Mehmed Dželalludin - Kurt, Hrvatski pjesnik i sakupljač narodne baštine.

- Rustem paša Hrvat, veliki vezir Osmanskog Carstva u doba Sulejmana I. Veličanstvenog.

- Muhamed Hromić, hrvatski krilnik.

Rodio se u Sarajevu 6. listopada 1893., a ubijen je u Beogradu godine 1945. U Austrougarskoj je bio
častnik. U vojsci od Kraljevine Jugoslavije je bio zapovjednik bojnog broda. Nakon uzpostave NDH biva postavljen za zapovjednika Mornarskog sbora. Od travnja 1942. do početka 1944. je nadstojnik u Izvještajnom oddjelu, a zatim kratko vrieme pomoćnik od glavara Upravnog ureda Podvlade oružanih snaga od NDH. Od studenog 1944. je častnik za vezu od hrvatske Vlade kod Zapovjedničtva od 13. SS-podjela (,,Handžar''). Nakon povlačenja iz domovine zarobljuju ga britanske vojne vlasti u Austrii, ter je iz Krumpendorfa izručen jugoslavenskim vlastima. Vrhovni sud DFJ u Beogradu ga je osudio na smrt 19. rujna 1945.

- Pijali paša Hrvat, bosanski Sandžak beg.

- Salih Baljić. Rodio se u Stolcu godine 1890., a umro u Ljubljani 1968.

Poha
đao je Zagrebačko sveučilište. Bio je na čelu ,,Kluba Hrvata muslimana akademičara iz Herceg-Bosne''. Godine 1913., nakon provedenih sveučilištnih izbora, kano član pravaške Hrvatske sveučilištne udružbe ,,Kumičić'', biva izabran za predsjednika od ,,Hrvatskog akademskog potpornog društva'' koje je predstavljalo sve zagrebačke sveučilištarce pried sveučilištnom upravom. Kad je u ožujku godine 1914. umro Antun Gustav Matoš, jedan od glavnih predstavnika pravaške ,,Mlade Hrvatske'', Salih Baljić je govorio na njegovu sprovodu ,,u ime sveukupne sveučilištne mladeži''. Poslije 1918. prošao je nekoliko vladosborno-stranačkih preobrazbi. Osnivač je ,,Jugoslavenske muslimanske organizacije'' (JMO), njezin narodni zastupnik i jedan od najboljih skupštinskih govornika ter gradonačelnik Mostara. Poslije 1929. neočekivano je podupro uvođenje osobne vlasti kralja Aleksandra Karađorđevića, pak je 1931., bez suglasnosti vodstva stranke, biran za narodnog zastupnika u jugoslavenskoj skupštini na listi od krilnika Petra Živkovića. Poslije 1935. povukao se iz vladosborstva, ali i vratio izvornim vladosborno-narodnim stavovima. Radio je kano nastavnik u Sarajevu i Mostaru, a u kolovozu 1941. preselio se u Zagreb, gdje je do listopada 1942. predavao u Trećem mužkom stvarnom obćem srednjem učilištu. U studenome 1942. je imenovan za poslanika od Nezavisne Države Hrvatske u Ljubljani i tu je dužnost obnašao do kraja rata kad je službeno postavljen za poslanika u Pragu. Nakon povlačenja u svibnju 1945. je boravio u Austrii i Italii, a godine 1948. je izručen Jugoslaviji. Okružni sud u Zagrebu ga je osudio 1949. na smrtnu kaznu strieljanjem koja je promienjena u kaznu zatvora s prisilnim radom od 20 godina. Kaznu je do 1957. izdržavao u zatvoru u Sriemskoj Mitrovici gdje je i osliepio.

- Hasan paša Predojević, Sandžak beg.

- Salih Alić, Hrvatski pjesnik.

- Akif Handžić je bio muftija.

Rodio se u Sarajevu, godine 1912., a trag mu se gubi poslije 1945. (vjerojatno ubijen od partizana). Završivši niže učilištovanje u Sarajevu, odlazi u Kairo na glasovito sveučilište El Azhar. Za vrieme učilištovanja postaje hafizom, to jest osobom koja zna napamet cieli Kuran. Po svršetku učilištovanja vraća se u Sarajevo i imenovan je obćinskim imamom u Zavidovićima. Hrlo postaje imamom i glavnim propovjednikom od Gazi Alipašine džamije u Sarajevu, a godine 1938. imamom Državne bolnice u Sarajevu, ter imamom i glavnim propovjednikom od sarajevske Čekrči-Muslihudinove džamije. Na toj dužnosti ostaje do listopada godine 1942. kad mu Jure Francetić povjerava dužnost islamskog dušobrižnika (u činu satnika) 1. sarajevske ustaške pukovnije. S te je dužnosti nakon godinu i pol dana provedenih pretežito u borbama u iztočnoj Bosni promaknut u čin djelatnog ustaškog bojnika i imenovan muftijom Ustaške vojnice i imamom od PTS-a. Početkom 1945. kad obilazi vojne jedinice u Zagrebu ima čin pukovnika od PTS-a. Daljna sudbina mu je nepoznata.

Dio proglasa od Akifa Handžića Ustašama muslimanima iz 1943.:

,,Obraćam ti se kao tvoj vjerski starješina u Ustaškom Pokretu sa riečima: ,,Kada čuješ rieči ,,ALLAHU EKBER'' sa munara Poglavnikove džamije u Zagrebu, odgovori:

,,Bože, hvala ti, koji si izpunio naše nade, nas ustaša muslimana, da smo i ovo dočekali''. Na to ćeš čuti moj odgovor:

,,Ustaše muslimani! Ponosite se, jer vidite, da se vaš vjerski život učvršćuje i na munari džamije ustaškog Poglavnika u Zagrebu. Ostanite vjerom u Boga, čvrsto uz Poglavnika i naša je pobjeda''.''

- Hasan Kaimija, Hrvatski odvjetnik i pjesnik.

- Ragib Čapljić, Veliki Župan.

Ragib
Čapljić je bio hrvatski domoljub, vladosborac i veliki župan u NDH. Rodio se u Rogatici godine 1890., a poginuo je 23. rujna 1944. Bio je širitelj zamisli hrvatstva među svojim sugrađanima muslimanima. Sbog toga je u kraljevini Jugoslaviji uhićivan i zatvaran najmanje po mjesec dana u godinama 1918., 1921., 1923., 1925., 1933. i 1935. Uviek bi mu bila namienjena samica, koju su Rogatičani nazvali Ragibova samica. Na listi JMO-a (,,Jugoslavenske Muslimanske organizacije'') je biran za narodnog zastupnika, a na izborima godine 1935. je izabran iako je u vrieme izbora bio u zatvoru. U vrieme svog narodnog zastupničtva za kotar Rogaticu, u predizborno vrieme uoči prosinačkih izbora 1938. tiskao je letak, na kojemu su bile imenom i prezimenom navedene 223 osobe iz rogatičkog kotara, koje su Srbi u jesen godine 1914. poubijali, i prieko 70 talaca, koje su odveli sa sobom, a koji se nikada nisu vratili kućama. Nitko od službenih srbskih vlasti se nije usudio pobijati istinitost tog popisa. Nakon proglasa NDH, početkom lipnja 1941. bio je imenovan velikim županom Velike župe Usora i Soli sa sjedištem u Tuzli. Polovicom rujna godine 1941. nakon ogromnih četničkih zločina, Ragib Čapljić kano veliki župan, na narodnom sboru u Puračiću, poziva muslimane u ,,sveti rat'' protiv ustanika i najavljuje osnivanje jedinica koje će biti u stanju obraniti muslimanska naselja. Poginuo na dužnosti 23. rujna 1944.

- Osman Nuri Hadžić, imam i islamski teolog, Hrvatski domoljub.

- Hasan Šuljak, Hrvatski imam i političar.

- Muftija Abdullah Čamo. Rođen u Bileći 1916., a umro u Sarajevu 3. svibnja 1943.

U Sarajevu je završio Šerijatsko srednje obće uč?ilište (1937.) i Visoko šerijatsko učilište (1941.). Nakon učilištvovanja odlazi u rodni kraj, priključuje se sredbotvorbi ustaškog pokreta i uzpostave nove vlasti; ustaški je bivalištar za kotar Bileće. Odlazi ubrzo u Zagreb, gdje je u prosincu 1941. imenovan prvim domobranskim muftijom u činu pukovnika. Umro je 3. svibnja 1943. u sarajevskoj državnoj bolnici nakon težke bolesti.

- reis-ul-ulema Fehim efendija Spaho, vođa muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini.

- Ismet Žunić, Hrvatski romantičarski pjesnik.

- Ibrahim vitez Pjanić, Hrvatski pukovnik i junak iz N.D.H..

- Safet beg Bašagić, Hrvatski romantičarski pjesnik ,... .

- Mehmed Ćerimović.

Bio je sudac i vjerski pisac. Rodio se u Ljubuškom godine 1872., a umro je u Sarajevu 2. ožujka 1943. Prvu vjersku izobrazbu je stjecao u Ljubuškom, potom je pohađao niže obće srednje učilište (ruždiju) i nekoliko godina višeg srednjeg učilišta (medrese) u Mostaru, ter vjersko (Šerijatsko) sudačko učilište u Sarajevu, koje je završio godine 1896. Potom je radio u vjerskoj sudačkoj službi u Mostaru, Bihaću, Ljubinju, Bieljini, Travniku i Sarajevu, gdje je godine 1935. umirovljen. Godine 1937. izabran je za zamjenika člana vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu, a g. 1938. za člana Skupštine vjerskih učenjaka (Ulema-medžlisa). Suradnik je više listova, časopisa i tjednika (“Glasnik islamske vjerske zajednice'', “Novi Behar'', “Narodna Uzdanica'', “Gajret'', “Islamski sviet''). Književnim radom se počeo baviti u 60. godini života. Tiekom NDH mu izlazi više radova: u danovniku “Narodne Uzdanice'' objavljuje: “Hadž'' (1941.) i “Kelimeišehadet'' (1942.), a u “Hrvatu'', muslimanskom godišnjaku za 1943. članak “Sklapanje islamske pravno valjane ženitbe''. Radio je i kano ugovorni nastavnik na Višem islamskom sudačko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu.

- Efendija Sulejman Pačariz, najpoznatiji hrvatski junak Sandžaka.

- Hamdi-beg Džinić, držao česte govore u duhu Ante Starčevića.

- Mehmed Handžić, bio je jedna od prvih BiH muslimana koji je na književnom polju nastupio kao Hrvat.

- Dr. Hamid Ekrem Šahinović,  pisao je drame i komedije. U javnom životu uvijek je nastupao kao Hrvat, list „Behar“ prestaje izlaziti u Sarajevu a Kalajdžić pokreće u Sarajevu „Biser“ za širenje prosvjete među BiH muslimanima, za urednika je postavio Musu Ćazima Ćatića.

- Hamdija Kreševljaković (1888-1959), učitelj, bio je zbog svog hrvatskog uvjerenja i aktivnosti umirovljen 1932.

- Prof. Hakija Hadžić (1883-1959), jedan od osnivača društva hrvatskih muslimanskih sveučilištaraca „Svijest“ u Beču. Po povratku u domovinu mnogo je radio za „Narodnu uzdanicu” i „Hrvatski napredak”. Kada je Stjepan Radić osnovao HRSS Hadžić je bio jedan od širitelja stranke u Hercegovini, te je s Adem-agom Mešićem predstavljao muslimansko krilo stranke. Kako bi se što jače širila svijest među BiH muslimanima, Hadžić osniva list „Hrvatska svijest”.

- Hamzalija Ajanović (1892-1925), uvijek se isticao kao rodoljub Hrvat, na Sveučilištu u Zagrebu 1912 bio je predsjednik „Mlade Hrvatske”.

- Bukvica, Abdul-beg jedan je od osnivača i prvi predsjednik društva napredne islamske omladine iz BiH „Svijest“, koje je imao izrazito hrvatski značaj.

- Dr. Denislić, Mustafa (1892-1925), medicinu završio u Beču. Od đačkih dana osjećao se Hrvatom i pomagao svako poduzeće i rad koji je išao za preporodom hrvatske svijesti među BiH muslimanima. Bio je dragovoljni kućni liječnik u katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu.

- Hasib Muradbegović.

Bio je sudac. Rodio se u Gradačcu, 7. studenog 1893., a njegova daljnja sudbina je nepoznata. Brat je književnika Ahmeda Muradbegovića. Diplomirao je na Pravnom visokom učilištu u Zagrebu. Bio je oddjelni savjetnik u Oddjelu za sudstvo Banovine Hrvatske (1940./41.) i u Podvladi sudstva i bogoštovlja od N.D.H. Od lipnja godine 1941. je predsjednik Banskog stola u Sarajevu, a od siečnja 1942. je bio dopredsjednik Vrhovnog suda u Banjoj Luci. Tvorac je knjige “Tumač šeriatskog prava” (1. i 2. dio). Godine 1945. predsjednik je Vrhovnog suda u N.D.H. Daljnja mu je sudbina nepoznata, a predpostavlja se kako su ga smaknuli partizani.


 

Ovo su kratke crte muslimanskih javnih radnika, vojni lica, političara, intelektualaca i povjesničara Hrvata. Na kraju Prvog svjetskog rata u BiH je postojao veliki broj naobraženih muslimana koji su se priznavali Hrvatima, pa je tako od 24 narodna zastupnika koje su u BiH izabrali muslimani 28.11.1920.g. u ustavotvornu skupštinu u Beogradu, njih 22 službeno se izjasnilo Hrvatima, dok su se samo predsjednik i tajnik Muslimanskog kluba zapisali ka „Jugoslaveni“ misleći da će tako lakše raditi u beogradskoj Skupštini u kojoj su Srbi imali većinu.

U povijesti je zapisano i ovo : kada je 1899 Antun Radić putovao BiH i došao u Duvno (Tomislavgrad ) susreo je mjesnog hodžu koji nije završio nikakve škole, osim strogo islamskih i rekao mu je o svom duhovnom radu : „Uzmem ćitab pa učim jednu rič iz ćitaba jednu rič hrvatski, najbolje bi bilo da se sva vaz (govor, pripovijed) govori hrvatski“. Kada su dulje razgovarali, hodža mu je kazao : “Pa ti govoriš hrvatski kao da si iz Bosne”.

Kada je Radić u isto vrijeme došao u Blagaj, nepismeni dječak rekao mu je za svoj materinski jezik : “To nije turski nego hrvatski jezik”.


Otac domovine i hrvatstva dr. Ante Starčević ovako govori o bosansko-hercegovačkim Muslimanima: "U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji balija Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti. Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima. - Kakovi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi. Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali" (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.).

Nas pak zanima, što o svomu podrijetlu i narodnostnoj pripadnosti govore sami bosansko-hercegovački Muslimani. Najprije čujmo, što o tomu kažu turski pisci i putopisci. Povjestnik Aali i putopisac Evlija Čelebija Osmanskoturski povjestnik Aali (1542.-1599.), rodom iz Galipolja, trideset je godina živio u Bosni na dvoru bosanskih valija (namjestnika). On je prvi u turskoj povijesti bosansko-hercegovačke Muslimane nazvao Hrvatima. U svomu djelu Tarihi Aali on piše (prijevod dr. Safvet-bega Bašagića): "Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostudušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave" (Krunoslav Draganović - O. Dominik Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split, 1991.).

Elvija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima.

Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu čanku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" (Hrvatsko kolo XIII., Draganović-Mandić). Bosansko-hercegovački Muslimani XVI. i XVII. st. o svomu podrijetlu i pripadnosti Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić).

Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje. Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.).

Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim. Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić).

To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.

Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su: Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudić?, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bosanci i Hercegovci Hrvati." Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru." Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)

Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II. Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčić, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići).

Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci. Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (
dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung