Grb Nezavisne Drzave Sandzak.

NEZAVISNA DRŽAVA SANDŽAK

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

RADIO STANICA :

 

 

 

SADRŽAJ :

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA

 

VAŽNIJI POLOŽAJI HRVATSKI MUSLIMANA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ

 

ALIJA NAMETAK

 

PUKOVNIK IBRAHIM VITEZ PJANIĆ - PIRIĆ

 

NAHID KULENOVIĆ

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ

 

DOGLAVNIK ADEMAGA MEŠIĆ

 

MEHMED ALAJBEGOVIĆ

 

VITEZ ALIJA ŠILJAK - LAV IZ FOČE

 

DŽAMIJA Dr. ANTE PAVELIĆA

 

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

 

OBRAMBENA POLICIJSKA SS PUKOVNIJA SANDŽAK

 

13. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "HANDŽAR"

 

23. HRVATSKA GORSKA SS DIVIZIJA "KAMA"

 

SRPSKA LAŽ O GENETICI SRBA I HRVATSKI MUSLIMANA U BiH I SANDŽAKU

 

SRPSKA LAŽ O “SRPSKOM” JEZIKU

 

SRPSKA LAŽ O BOSNI I HERCEGOVINI

 

SRPSKA LAŽ O "RAŠKOJ"

 

SRPSKA LAŽ O "SRBIMA" PRIJE 12. STOLJEĆA

 

SRPSKA LAŽ O BROJU "SRPSKI ŽRTAVA" U RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA N.D.H.

 

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918-1923

 

SRPSKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

 

SRPSKI ZLOČINI U ILIĆIMA I CIMU

 

SRPSKI ZLOČINI U BOSANSKOM GRAHOVOM

 

SRPSKI ZLOČINI U DRVARU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU BORIČEVCU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA  KRNJEUŠI I VRTOČE

 

SRPSKI ZLOČINI U SELU PODRINJU

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZABIOKOVLJU, DRAGLJANE I KOZICA

 

SRPSKI ZLOČINI U SELIMA ZVEČANJA, GATA, ČIŠLI  I OSTRVICI

 

SRPSKI ZLOČINI U RAMI

 

GENETIKA SANDŽAKLIJA I POVIJEST SANDŽAKA :

 

Poslije Kosovskog bitke 1389. godine Osmanlijama je otvoren put osvajanja ka zapadu i sjeveru. Već 1392. godine Turci su osvojili Skoplje, a 1396. osvojena su mnoga mjesta u oblasti gdje će se kasnije osnovati grad Novi Pazar, kao što su Zvečan, Jeleč i Gluhavica. 1399. godine Pašajigit otvara pogranični prijelaz na Limu. Dugo vremena u oblasti današnjeg Sandžaka vladala je dvovlast Turaka i Srba. Osmanlije ove krajeve u potpunosti osvajaju 1455. godine.

Do osvajanja Bosne 1463. godine teritorija Sandžaka je bila krajište Osmanlijske Države sa kršćanskim zemljama. To je zapravo bila teritorija odakle se polazilo u dalja osvajanja. Kada je Sultan Mehmed Fatih sa svojim vezirom Mahmud Pašom osvojio Bosnu odmah je osnovan Bosanski sandžak, kome je priključena teritorija današnjeg Sandžaka. Ovaj potez Osmanlija dovoljno nam govori o povezanosti Bosne sa teritorijom Sandžaka i prije Turaka. Jer Turci prilikom osvajanja novih teritorija sprovode zakone i uređuju te oblasti na osnovu prijašnjih podjela i propisa, poštujući pri tome sve one običaje koji ne škode njihovim običajima i uzimajući u obzir strukturu i kulturu stanovništva i geografski položaj. Da nije bilo tih sličnosti teritorija današnjeg Sandžaka ne bi bila pripojena Bosanskom sandžaku već nekim drugim sandžacima ili bi tu bila osnovana neka posebna administrativna jedinica na tom nivou. Veći dio teritorije današnjeg Sandžaka od 1463. do 1878. godine bio je u okviru Bosanskog sandžaka (od 1580. godine Ejaleta), što čini 415 godina. Ova činjenica zatvara usta svim zlonamjernim silama koje su uperile svoje ‘oružje’ u Bošnjake Sandžaka da im izbrišu ime i unište kontakt sa njihovom maticom Bosnom i Hercegovinom.

Stari turski izvori daju veliku važnost geopolitičkom položaju Sandžaka. Omer Bosnevi u svom djelu Tarihi Bosna (Povijest Bosne) još 1736. godine Novi Pazar naziva ključem Bosanskog Ejaleta. A u Salnamama Bosanskog Vilajeta kaže se da je Novopazarski sandžak od velike važnosti za Osmanlijsku državu jer ima ulogu mosta između Bosne i cijele države, a odvaja dvije neprijateljske države.

Kada je točno osnovan Novi Pazar ne zna se sigurno, ali se smatra da ga je 1456. godine osnovao Isa-beg sin Ishak-bega, odmah poslije osvajanja Rasa (1455). Već 1461. godine primjećuje se dolazak Dubrovačkih trgovaca u Novi Pazar. Kada su Turci osvojili Ras dali su mu naziv Pazar, jer se u Ras još od 1382. godine nazivao Trgovištem zbog trgovinskog sajma koji se organizirao u njegovoj blizini. Zbog toga su Turci novoosnovani grad nazvali Jeni Pazar (Novi Pazar), a Ras Eski Pazar (Stari Trg). Novi Pazar se po prvi put u zvaničnim izvorima spominje 1477.

Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandžak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradovima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku : Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš. Pred sami balkanski rat štampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teškom stanju potčinjenih kršćana. Ona je isticala da je došao "posljednji tren obračuna između križa i polumjeseca". Prema tome, msulimansko stanovništvo na ovim prostorima nije moglo očekivati nikakvo oslobođenje od vojski balkanskih buržoaskih država. Poslije završetka takozvani "balkanski" ratova nastavljen je proces iseljavanja bošnjačkog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandžaka tokom travnja i lipnju 1914. godine iselilo 16.500, a iz srbijanskog dijela 40.000 stanovnika.

Za vrijeme drugoga svjetskog rata je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 godine pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oružane snage NDH su se morale povući, jer je Sandžak okupirala fašistička Italija. Nakon kapitulacije Italije je Sandžak peruzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu. Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sandžaklije su svojevoljno 1943 zatražili pripojenje Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.


Dr. Đžaferbeg Kulenović o hrvatstvu Sandžaka : 10. travnja 1954.

“Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak pod zapovjednistvo njemacke vojne komandature u Beogradu. Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”

Još prije nego što se je znalo za genetiku se je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj smatralo da Sandžaklije imaju hrvatsku krv, jer potiču od južni područja nekadašnje Crvene Hrvatske.

 

 

Panonska Hrvatska, Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska.

Crvena Hrvatska (lat. Croatia Rubea) u nekim starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke Cetine do Valone, te do porječja Pive, Morače, Zete i Tare u unutrašnjosti. Središte područja istovjetno je području Duklje, Zahumlja, Travunije, Sandžaka i teritoriju suvremene sjeverne Albanije. Epitet "crvena" (južna) zemljopisna je opozicija "bijeloj" (sjevernoj) Hrvatskoj te se u tom slučaju u Ljetopisu popa Dukljanina odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama.

Krajevi od Istre do Valone u Albaniji, koje su naselili Slaveni, podijeljeni su na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada ove pokrajine činile su izvjesno vrijeme jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu.

Zahvaljujuči genetici se danas potvrdžuje što se je več 1941 znalo : Sandžaklije i takozvani Bošnjaci su Hrvati muslimanske vjeroispovjesti.

 

 

GENETIKA HRVATA, DUKLJANINA (do Ulcinja), “BOŠNJAKA” I SANDŽAKLIJA :

 

- haplotip Eu7 : "hrvatski haplotip" : 44,83%

- haplotip Eu19 : "slavenski haplotip" : 29,31%

- haplotipovi Eu4, Eu9, Eu10, Eu11 : "neolitski haplotipi" : 13,79%

- haplotip Eu18 : "baskijski haplotip" : 10,34%

- haplotip Eu16 : “azijatski haplotip” : 1,73

 

Hrvatski Muslimani u nekim krajevima Bosne i Sandžaka imaju veči postotak tog hrvatskog genskog markera Eu7.

Kroz stoljeća je samo muslimanski muškarac mogao uzeti ženu ne-muslimanku i u nekim slučajiva ne-hrvaticu (Srbkinju, Vlahkinju, ...) koje je ond morala prihvatiti Islam. Dok su kod hrvatski katolika i muškarac i žena mogia uzeti ne-Katolika i u nekim slučajima ne-Hrvata (Srbina, Vlaha, ...) i pokvariti s time svoji genetiku, to naprimjer muslimanska žena nije mogla.

Islam je zato više očuvao hrvatsku krv nego katoličanstvo. To se baš vidi u Bosni i Sandžaku.

Jedna od tipicnih srpski laži je ta da su hrvatski muslimani iz Bosne i Sandžaka poturice.

To genetika ne dokaziva, ali dokaziva da su današnji Srbi u njihovoj genetskoj strukturi 49% Anadolci (Turci). Znaći da su Srbi pravoslavni Turci. [ Pročitaj više ]

U genetici Srba zato ima sljedeći problem : ako se uzme genetske analize Srba iz Srbije ispadne totalno drukčiji postotci i haplotipi kao naprimjer u Bosni ili Hrvatskoj.

To samo može znaćiti da se danas ne-srpski narodi uračunavaju u Srbe, a za to je u zadnjim stoljećima odgovorna Srpska Pravoslavna Crkva. Ona je hrvatskim pravoslavcima te pravoslavnim Vlasima u Hrvatskoj i Bosni tumačila da su "Srbi" i uspješno ih koristila u ratovima 1990tih protiv vlastiti država i naroda jer više nemaju tu isto nacionalnu svijest.

37 genetski laboratorija širom svijeta je potvrdilo tursku genetiku Srba (jedna od njih i srpski genetski laboratorij "Vinča" u Univerziteti Beograd). [
Pročitaj vise ]

Temeljni izvor hrvatskoj genetici Bo
šnjaka i Sandžaklija su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u "American Journal of Human Genetics broj 67" na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te svijetskoj navečoj genetskoj bazi www.genbase.com iz Kanade.
Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike.
Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.


U srbijanskom “Kuriru” 25. lipnja 2011. objavljen je članak pod naslovom “Kanađani tvrde: Bošnjaci i Crnogorci su Hrvati” gdje piše slijedeće :

“Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (Genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupa 1, koja se uzdigla prije odprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrieme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana s hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo odkriti svoju povijest s 100 postotnom preciznošću tako što se oslanjamo na redoslied DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.

Odkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima - etnički Hrvati. Mapa pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 posto), Bosnu (40 -50 posto), na ostok Hvar (66 posto), Korčulu (52 posto), Brač (36 posto) i Krk (95 posto). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo Albaniju i Srbiju.

Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno s polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod : hrvatski narod.


Kako je to mogu
će? Nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.

To znaci da se nazivi kao "Bošnjak", "Crnogorac", "Sandžaklija" samo mogu gledati kao nazivi stanovnika jedne regije ali ne kao genetska terminologija.

Kao primjer se mora navesti Austrija. Austrijanci genetski ne postoje nego su genetski Nijemci. Isto tako Palestina : Palestinci genetski ne postoje nego su genetski Arapi.

 

ZA NEZAVISNU DRŽAVU SANDŽAK :

 

Srbi su u Sandžaku oduvijek znali za hrvatstvo Bosnjaka i Sandžaklija. Uz pomoč zločinca Tita su htjeli tjekom Hrvatskog Prolječa 1973 oslabiti hrvatski korpus i tako je zločinac Tito izmislio "muslimansku" naciju u BiH. To je bio drugi veliki udar na Hrvate sviju vjerski opedeljenja nakon sto su komunisti odsjekli od Hrvatske Bosnu i Hercegovinu, Boku Kotorsku, Sandžak, Srijem, Banat i Bačku odmah nakon 2. Svijetskog Rata.

Radi hrvatske genetike Sand
žaklija i povijesni poveznica sa Crvenom Hvatskom smo za Nezavisnu Državu Sandžak kreirali novi grb Sandžaka i novu zastavu Sandžaka. [ Vidi ovdje ]

Nakon okupacije Sand
žaka od strane Crne Gore i Srbije u godini 1913 tražimo svoju Nezavisnu Državu Sandžak. Genetsko nehrvatski stanovnici Nezavisne Države Sandžak čiji su se preci naselili od 1913 u Sandžak, se moraju proglasiti strancima.

Nakon uspostave Nezavisne Dr
žave Sandžak nasa država mora imati pravo se ujediniti sa Bosnom i Hercegovinom i na kraju sa današnjom Republikom Hrvatskoj kao pokrajina Sandžak.

Nezavisna Dr
žava Sandžak je država muslimanski Hrvata. Druge vjere se toleriraju. Kršcanske vjere moraju imati predznaku "Sandžacka" : Sandžacka Katolička Crkva, Sandžacka Pravoslavna Crkva, ... . Religijske zajednice kao "Srpska Pravoslavna Crkva" ne može djelovati na području Sandžaka. Imovina SPC more preči u potpunosti u imovinu Sandžacke Pravoslavne Crkve.
[
Pročitaj vise ]. Nezavisna Država Sandžak uvodi šerijatsko sudstvo objavljeno na temelju Narodnih Novina N.D.H., broj 89 od 31. srpnja 1941 samo za Muslimane.

Pismo u Nezavisnoj Dr
žavi Sandžaku je latinica. Za vjerske potrebe se smije upotrebiti arapsko pismo. Srpska Čirilica je zabranjena, Bošnjacica je dozvoljena za upotrebe Sandžacke Pravoslavne Crkve. [ Pročitaj vise ]

Vjerski blagdani ovise o datumu ramazan bajrama koji traje tri dana i kurban bajrama koji traje
četri dana, mubarek noći, noć želja i nadanja, noć uznesenja Muhamedova, noć praštanja, noć sudbine, islamska Nova Godina, dan Ašure i Mevluda.

Dr
žavni blagdani su dan nezavisnosti Sandžaka. [ Pročitaj vise ]

 

SRPSKI ZLOČINI NAD MUSLIMANSKIM I KATOLIČKIM HRVATIMA :

 

Desetljetcima se je čula tvrdnja sa strane domaći izdajnika (Partizana i Komunista) te srpskih Komunista, Partizana i Četnika da su Hrvati u dobu N.D.H. činili zločine nad takozvanim "srpskim" stanovništvu (za koje sa danas zahvaljujući genetici znade da su hrvatski pravoslavci, pravoslavni Vlasi ili pravoslavni Dukljani koje je Srpska Pravoslavna Crkva radi vjere proglasila Srbima).

Čudno je samo da ti isti koji to tvrde zaboravljaju srpsku represiju za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Hrvati su zatvarani, zlostavljani, ubijani, nametnuti im je čirilicno pismo, negirani hrvatski jezik, ... a i puno Hrvata je od 1918-1941 "progutao mrak" i nikad se nisu više našli (u Slavoniji, Lici, Hercegovini, Srijemu, Sandžaku itd.). Radi tih represija je Dr. Ante Pavelić osnovao Ustašku organizaciju 7. siječnja 1929. u Italiji. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao domoljubna organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države koja bi obuhvaćala i čitavu BiH, Sandžak, Srijem, Banat, Bačku i Boku Kotorsku.

Članovi pokreta izveli su 1932. napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića, a 1934. sudjelovali su u pripremi i izvedbi atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu.

Kada se je Dr. Ante Pavelić vratio sa 700 Ustaša iz emigracije u Hrvatsku u travnju 1941 se je Hrvatska ali i Sandžak i Bosna i Hercegovina našla u kaosu koji je ostavio slom Kraljevine Jugoslavije u kojim su Srbi bili vodeći u vojsci, sudstvu, policiji, carini itd. Vojnici Kraljevine Jugoslavije su bili od Njemaca zarobljeni ali su Slovenci i Hrvati kao saveznici Nijemaca ubrzo pušteni na slobodu dok su Srbi ostali u zarobljeništvu.

I ako je Nezavisna Država Hrvatska proglašena 10. travnja 1941 je Poglavnik Dr. Ante Pavelić stigao tek nekoliko dana kasnije u Zagreb. Dok su hrvatski dompljubi i Ustaše preuzeli vlast na kojima su u vlastitoj zemlji do proglašenja N.D.H. od 1918 do 1941 bili Srbi je prošlo nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci.

Srbi su odmah nakon proglašenja N.D.H. počeli sa razaranjima sela i zvjerskim ubijanjima hrvatski Muslimana i Katolika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Novo stvorena hrvatska država nije još niti funktionirala kad su lokalni "Srbi" i ostatci poražene vojske Kraljevine Jugoslavije koji su uspjeli pobjeći počeli sa njihovim djelima. [ Pročitaj vise ]

 

Srpski zlocin u selu Kosutica.

Srpski zlocin u selu Koraj.

Kad se je vratio natrag u selo Košutica 27. veljače 1942 sa hrvatskim Domobranima je našao pred svojom kućom cijelu svoju obitelj ubijenu od Četnika.
 

Četnici su ubili u selu Koraj i ovo petero hrvatske djece muslimanske vjere.

Srpski zlocin u Gorazdu.

Srbi su napali hrvatskog muslimana Salka Mimesu i odrezali mu glavu.

Četnici su unakazivali i ranjavali djecu kao ovog dječaka u Goraždu.

Četnici su napali na cesti prema Prijedoru hrvatskog muslimana Salka Mimešu i odrezali mu glavu.
 

Srpski zlocin u selu Mededa.

Hrvatski Muslimani na pokopu zrtava cetnickog napada kod Priedora.

U selu Međeđa nakon napada Četnika i komunistički bandi.
Ženu Ibrahima Kosa i Čanku Murtić su mučili strahovito.
Prije nego što su ih ubili su im odsjekli grudi.
To se je dogodilo 2 studenog 1941 godine.
 

Hrvatski Muslimani na pokopu žrtava četnickog napada na vlak kod Priedora.

 

FRANCUSKI POVIJESTNIČAR A. N. RAMBOUD : HRVATI SPAŠAVALI SRBE :

 

Posljednih godina svjedocima smo serijskih konkretnih znanstvenih dokaza predočenih Srbima iz centra najutjecajnijih zemalja svijeta u svezi otkrivanja istine o povijesnim događajima i etnogenezi naroda na usijanom podneblju jugoistoka Europe. Sjetimo se nalaza Instituta za genetska istraživanja u kanadskom Vancouveru koji je 2013. godine i Srbima napokon dokazao ono što svi odavno znamo da su Bošnjaci i Crnogorci genetskim naslijeđem čistokrvni Hrvati. Vlade SAD-a, Velike Britanije, alii svih zemalja Commonwealtha, dakle Kanade, Australije i Novog Zelanda, znanstvene rezultate spomenutog instituta u Vancouveru uzimaju kao namjerodavnije i u redefiniranju več ranije prihvaćeni kvazi činjenica iz kuhinje prosrpskij jugounitarista, koji su tu istinu o Bošnjacima i Crnogorcima znali oduvijek, ali su se uzalud nadali da svijet nikad neće doznati istinu.

Bivši srbijanski saveznici iz Drugog svijetskog rata Amerikanci i Englezi sad definitivno znaju koliko su ih Srbi svojim stoljetnim lažima vukli za nos. Do povijesnim spoznajama tko je tko i sto na ovim meridijanima, dolaze postupno i Rusi. Riječ je o skipine suvremeni ruski povijestničara predvodenih Alexandrom Majorovim o povijesnoj Velikoj Hrvatskoj ("Velika Horvatiya"), kao i Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj na prostorima danšnjih država Poljske, Česke, Ukrajine i Rusije. Rus Majorov napravio je odličan povijesni presjek i poveznicu od doseljavanjem Hrvata iz Perzije, odnosno današnjeg Irana i Afghanistana na gore spomenute slavenske prostore, te je dokazao da Hrvati izvorno nisu Slaveni, premda su u novom slavenskom okružju Poljaka, Rusa, Čeha, Slovaka i Ukrajinaca vremenom Hrvati prihvatili slavenski jezik. U godini 2015 su iranski genetičari iztraživali prvi puta genetski stanovnike Teherana, i izjavili da skoro 50% stanovnika Teherana imaju ISTU genetiku kao Hrvati. To znaći sa samo u Teheranu ima 7 miliona genetski Hrvata!

Danas, ne samo zahvaljujuči Majorovu, nego i plejadi vrijednih maldih povijestničara, otkrivamo desetljetcima rukom UDBE, skrivane arhive o prvom spomenu Hrvata, starog naroda, poznatog još iz antičkog doba. Sada znamo i da prvi arheoloski nalaz iranski arheologa datira još od 3750. godine prije Krista, a prvi pismeni spomen 5500 prije Krista u indijskim svetim knjigama. Cijeli svijet je to znao, samo Srbi to još tvrdoglavo odbijaju priznati i ako im to čak i srpski genetski laboratorij "Vinča" u Univerziteti Beograd dokaziva. Itekako je vazno još jedno otkriće Rusa na području molekularne genetike. Tako, ne samo Amerikanci i Engelzi, nego i tradicionalni srpski saveznici Rusi ulaze u tragove istine i suočavaju se gomilom laži koje su im desetljecima i stolječima servirali Srbi, misleci da tisuču puta ponovljena laz može postati istina.

Ipak, jedno remek-dijelo francuskog državnika i povijestničara zaslužuje posebnu pozornost, jer osvježavanjem sječanja na taj epohalni rad, otvaraju se oči i Francuskoj i Francuzima, kojima se Srbija tijekom prošlog stoljeća zarad velikosrpskog koristoljublja trudila nametnuti kao prijatelj i odani saveznik na Balkanu. Ono što je još davno napisao francuski državnik i povijestničar Alfred Nicolas Rambaud u svojoj knjizi "L´Empire Grec au dixieme siecle" (Grčko carstvo u desetim stolječu), samo svojom sadržinom potvrđuje da je srpski falsifikatorski trud izvrtanja povijesnih činjenica pao u vodu.

Upravo se na "De administrando imperio" Srbi danas jedino i pozivaju kad pokušaju unjetno posrbiti krajeve preko Drine i Dunava u smjeru hrvatski prostora, odnosno preko planina Prokletija u pravcu Crne Gore i Albanije, gdje je nekad bila izvorno smještena Crvena Hrvatska. I prije iznošenja povijesnih citata iz epohalne knjige Alfreda Nicolasa Rambauda, recimo još nekoliko značajki o tom znamenitom francuskom autoru. On je bio clan Akademije moralnih i političkih znanosti, ali što je bitno istaknuti i član Srpske kraljevske akademije (što znaći da su Srbi još tada znali za povijesnu istinu koju im iznosi, ali je do danas nisu htjeli priznati i prihvatiti), a bio je i profesor povijesti na Sorboni, zatim na sveučilistu "Universite de Lorraine", a pročuo se i kao političar, budući je obnašao od 1896 do 1898. godine dužnost ministra narodne prosvjete Francuske. Evo, sad i nekoliko kjučnih izvadaka iz njegove knjige "L´Empire Grec au dixeme siecle": "Između Hrvatske kojoj je područje bilo na okupu, a kraljevstvo bolje učvrsćeno, i između Srbije koja još nije bila našla svoje središte, prednost u pitanju poličke snage i civilizacije treba očevidno da pripadne Hrvatskoj. Ona se znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima Bizantskog carstva. Bolje od Srbije znala je ona da očuva stečenu blagodat krščanstva i nije opet pala natrag u poganstvo u međuvremenu vladanja Heraklija i Bazileusa Prvog. Bolje od Srbije, znala je da se ukloni i opasnosti građanskog rata. Pored toga, još i bliže moru u oglađenim narodima, Hrvatska doista stajaše u desetom stoljeću na čelu juznoslavenske civilizacije."

U sljedećem ulomku iz svoje glasovite knjige Alfred Nicolas Rambaud, pozivajući se na pisanje Konstantina Porfirogentita, piše u svome djelu kako su Hrvati pod vodstvom kralja Tomislava spasili Srbe početkom desetog stoljeća od fizičkog istrijebljenja i totalnog nestanka kao naroda. Evo citata o tome : "Što se tiće Hrvatske, i ona je sa svoje strane pridonjela da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna i proširenje Bugarskog carstva do Jadranskog mora. Ona je osujetila istrebljenje žiteljstva Srbije. Ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama. Ona je do posljedneg čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu Porfirogenitu, bugarsku vojsku, poslanu protiv nje poslje osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti juznoslavenske protiv pohlepe Bugarske, koja se tada još nije bila poslavljena. Hrvatska na sjeveru, mnogo više nego Drač na jugu, je omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom."

Konačno, Alfred Nicolas Rambaud pokazao se i kao kritični objektivni povijestničar, koji u trećem odlomku knjige iznosi kritički osvrt na krive predođbe Konstantina Porfirofenita o etničkom podrijetlu pojedini europskih naroda. On se u pisanju knjige poziva na njega, no ne propušta naglasiti i zamjerke bizantskom povijestničaru. Za Srbe će biti posebno fatalna činjenica da se francuski državnik i povijestničar koji je živio na prijelomu XiX i XX stoljeća u vrijeme obje srbijanske dinastije Obrenovića i Karađorđevića, jos u tako daleko doba, Srbima citatom o hrvatsktvu istočne Hercegovine i Crne Gore, dokazao posve objektivnim piscem povijesti. U tome osvrtu na pogreške Porfirogenita, Francuz Rambaud veli ovako : "Ima više od jedne etnografske greške u djelima Konstantinovim. Od Mlećana pravi franački narod, a od Mađara Turke. On trpa u istu obitelj Gote, Langobarde i Avare. Izjednačuje Avare i Slavene. Protiv svjedočanstva misli da Neretljani, Trebinjani, Dukljani itd. pripadaju srpskoj rasi, dok su pop Dukljanin (pravim imenom biskup Grgur barski) i mletački ljetopisci sav taj kraj označili imenom Crvene Hrvatske spram Bijele Hrvatske ili sjeverne, pa i danas još Neretljani ili trebinjski seljak kaže za sebe da pripada narodu hrvatskom."

Tako je završnom poglavlju o popravoslavljenim i nakon toga i posrbljenim Hrvatima govorio i Srbima svjedočio jedan francuski uglednik, ujedno član Srpske kraljevske akademije. No, Srbe ni u vrijeme Rambaudovih suvremenika Obrenovića, poslje Karađorđevića, kao i ove današnje narastaje Srba, istina očito nije zanimala kao životna kategorija.

 

 

 

[ POČETAK ] [ NAČELA ] [ GENETIKA ] [ JEZIK I PISMO ] [ ZASTAVA I GRB ] [ BLAGDANI ]

[ HIMNA ] [ VJERA ] [ ŠERIJATSKO SUDSTVO ] [ MANJINE ] [ SANDŽAK U N.D.H. ]

[ POVIJEST HRVATA ] [ OD SARASVATA DO HRVATA ] [ OD HORUSA DO ALLAHA ] [ Nezavisna Drzava Sandzak na Facebooku. ]

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung